Želite upoznati ljude sličnih poslovnih interesa? Njen servis će vam u tome pomoći!

Dating > Želite upoznati ljude sličnih poslovnih interesa? Njen servis će vam u tome pomoći!

Click here: ※ Želite upoznati ljude sličnih poslovnih interesa? Njen servis će vam u tome pomoći! ※ ♥ Želite upoznati ljude sličnih poslovnih interesa? Njen servis će vam u tome pomoći!

Vjerovatno postavljate pitanje - zašto? U ovom slučaju onda bolje osnivati ortačko društvo? ZOR-a i utjecali na to da TEHNOS ne bude reprezentativan te izgubi pravo na sudjelovanje u kolektivnim pregovorima. Stvar je vrlo jednostavna.

U fleksibilnom režimu rada znatno su skuplje jer fleksibilnost iskljuèuje optimalan rad sukladno potrebama toplinarstva. Isti prijedlog Sporazuma na samom su sastanku potpisala èetiri ovlaštena predstavnika sindikata u naslovu , a TEHNOS se ovim putem na isti oèituje na slijedeæi naèin: ~ 1. Slobodan je sve to čuo, ali to nije ni najmanje promijenilo njegovu prethodnu priču. Svako ima pravo da kritikuje ovako ili onako. O B A V I J E S T o kolektivnim pregovorima za HOPS d.

Bernard Shaw je rekao: »Podučavanjem nećeš naučiti čovjeka. Ovaj je posao izvrstan način da radom od kuće ostvarite stabilan prihod. Svaka od zemalja ima svoje sjedište, sa lokalnim menadžmentom, a Beograd je neka vrsta koordinativnog centra.

Broj41(BiH)-p.62 - Kako bih vam rekao, za prethodnih 70 godina nismo uspeli u potpunosti da to uredimo, kao što mnoge druge stvari nismo uspeli da napravimo.

Vodeća uloga pripada Njemačkoj, iako se za posrednike i pregovarače biraju manje poznati predstavnici drugih zemalja. Dobrima će se sve oprostiti. Neće se videti ni kada ubijaju golobrade pripadnike JNA po slovenačkim vrletima, niti kada protjeruju članove oficirskih porodica. Oni će biti dobri, ne zato što to stvarno jesu, već zbog toga što treba da posluže nekom cilju. Ovaj scenario je urađen bez griže savesti, ili bilo kakvih emocija. ALI, to još ne znači ništa, pobuniće se neko dobronameran, koji se ne slaže sa ovom tezom. Naravno, ovo je u osnovi tačno i jedino ispravno. Ipak, ima jedna istorijska okolnost kada ova elementarna istina ne može biti operativna. Ona se vezuje uz građanski rat na teritorijama koje su već iskusile brojne krvave sukobe kroz istoriju. Kada su, u takvim okolnostima, unaprijed podeljene uloge zločinca i žrtve, nezavisno od stvarnih dešavanja, aktivira se spirala unutrašnjeg zla. Rat, inače, kod ljudi razvija i najbolje i najgore osobine, s tim da ove druge često prevladaju i daju osnovna obeležja zbivanjima. Građanski rat među ljudima koji govore istim jezikom i pamte prethodne sudbine, mnogostruko potencira nataloženo i prikrivano zlo. Teško je ovo bilo objasniti uglađenim diplomatama koji su pohodili zemlju na ivici sukoba. Tek su retki bili u stanju da naslute strašne posljedice koje su se nadnosile nad ovim prostorima. TADAŠNJA Evropska zajednica imala je sredstvo za spriječavanje sukoba i građanskog rata. Ona je za to sredstvo znala. U više navrata je to od nje i traženo, ali se nije opredelila da ga primeni. Čarobna formula možda je to najbolji naziv bila je više nego jednostavna. Evropa je trebalo da kaže svima, predstavnicima jugoslovenskih republika i predstavnicima sukobljenih nacionalnih grupacija unutar pojedinih republika, da svi imaju jednaka prava i jednake izglede da se pridruže Evropskoj zajednici i postanu deo porodice evropskih naroda, što suštinski svi oni odavno već i jesu. SFR Jugoslavija nije mogla naći rešenje za svoje unutrašnje sukobe i nagomilane federalno-konfederalne suprotnosti iz Ustava iz 1974. S druge strane svi su isticali svoja evropska opredeljenja, što je značilo da su svi spremni da žrtvuju deo sopstvenog suvereniteta, radi dobrobiti koju pruža potpuna evropska integracija, dakle, zajednica mnogo većih razmera od tadašnje jugoslovenske. Računica i poruka se nametala sama po sebi. Ako ne možete zajedno u Evropu - trebalo nam je biti rečeno - onda to uradite svako za sebe, ali po istim pravilima i po usaglašenoj dinamici?! Evropska zajednica, kasnije unija, imala je sličan primer u izgradnji evropske kuće. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Portugalija je bila suočena sa velikim unutrašnjim problemima. Evropska zajednica je, svim stranama, ponudila prihvatanje standarda i normi evropskog zajedništva i što skoriji prijem u svoje redove. Portugalija je dobila šansu i, srećom, iskoristila je. Podsjećao sam svakog svog sagovornika iz redova evropske diplomatije na ovaj primjer i tražio sličnu šansu za SFRJ. Svi su se oduševljeno slagali i isticali da djeluju u skladu sa takvom praksom, iako su mnogi radili potpuno suprotno. Efekti njihove diplomatije bili su slični djelovanju upaljača na bombi. Eksplozivni i ubojni djelovi eks-jugoslovenske bombe držali su se u neko inertnoj ravnoteži straha, nemoći ili nečeg sličnog. Eksplodirali su kada je Evropa uskratila jednaka prava svima. Kada je Evropska diplomatija pokazala da rat daje rezultalte i da je pitanje krivice već vezano uz Srbiju, Crnu Goru i srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. JER, prljavi rat koji je vodila slovenačka vrhuška protiv jedinica JNA koje su bile poharane unutrašnjom izdajom i uskraćene za bilo kakav borbeni cilj, i te kako se isplatio. Kakvu drugu je poruku odatle moglo da izvuče hrvatsko vrhovništvo, osim da započne opšti rat protiv JNA. Što krvaviji, to brže do cilja - međunarodnog priznanja državne samostalnosti? Šta je preostalo bosanskim muslimanima osim da ponove isti scenario, ne obazirući se koliko će krvav biti, shvatajući da je rat sredstvo da budu priznati, pomognuti i sažaljeni? Gotovo deceniju nakon prestanka sukoba na prostorima druge Jugoslavije, dešava se ono što je trebalo da se uradi na početku, pa da ne bude sukoba. Region je dobio novo ime zapadni Balkan , sve države bivaju ohrabrene diplomatski izraz za - primorane da međusobno srađuju, kreiraju se uslovi za slobodan protok ljudi, dobara i kapitala. Svi donose moderne, evropske zakone, koji su u osnovi isti, budući da je svima isti cilj - članstvo u Evropskoj uniji. U okviru ovoga je posebno karakterističan primjer Crne Gore. Krajem devedesetprve godine, Evropska zajednica je ukinula sankcije ovoj republici, u znak priznanja za doprinos tadašnjem mirovnom procesu. Sankcije su ostale samo prema Srbiji. Građani Crne Gore su, na referendumu iz marta 1992. Evropska diplomatija, koja se snažno i aktivno protivila ovakvoj odluci, nagradila ju je ponovnim zavođenjem sankcija. Otvorena vrata zločina DESET godina kasnije, zbog promjenjenog odnosa političkih snaga, aktuelni crnogorski državni vrh deklariše težnju za punom državnom nezavisnošću. Značajna politička većina u Srbiji prihvata ovakvo opredjeljenje. Međutim, na scenu stupa evropski komesar za spoljne poslove i bezbjednost. Valjda opet pod pretnjom sankcija, crnogorski državni vrh odustaje od projekta samostalnosti i pravi konglomerat koji samo produžava unutrašnju agoniju, ne rješava ništa, osim što izlazi u susret evropskom diktatu. Čas ovakvom, čas onakvom, ali uvijek diktatu. Za tih deset godina u unutrašnjem državnom biću ni Crne Gore, niti Srbije, nije došlo do suštinskih promjena, koje bi opravdale ovakvu skokovitu evropsku diplomatiju. Nije se, naravno, ni u samoj Evorpi i konceptu njenog zajedništva, mnogo toga suštinski promijenilo. Ostaje, dakle, kao jedina mogućost da se promijenila uloga koju je Evropa namenila cijelom ovom regionu i svakam njegovom posebnom dijelu. A, raspodjela uloga ne pripada glumcima bolje reći statistima , ma koliko oni bili sposobni, dobronamerni ili nadareni. To pravo pripada režiserima. SVA ova razmišljanja nisu pokušaj prebacivanja krivice. Ona ne pretenduju ni da otkriju neku zavjeru, ili način funkcionisanja odnosa unutar Evropske unije. Političari iz malih država, nikad neće biti u stanju da ocijene motive i predvide odluke državnika velikih zemalja, posebno ne one koje se odnose na njihove zemlje i sudbine. Još je davno Vinston Čerčil rekao da je privilegija velikih da ne moraju da se drže datih obećanja. U skladu sa tim je bio stav Velike Britanije da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata. U slučaju krize u SFRJ, to je značilo da neće priznati samostalnost Slovenije, sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je NJemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice. Sa ovih prostora se tome niko ne može ni suprotstaviti, niti je to ko mogao predvidjeti. To su njihovi odnosi u svoj uzajamnoj složenosti. Na ove prostore samo stignu posljedice međusobnog prebijanja dugova i potraživanja velikih i moćnih. Posljedice, naročito kada su nepovoljne, jedino su i isključivo naše. Male države mogu da opstanu samo ukoliko postoje jasna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog ponašanja. Kada postoje pravila, ima i nade da se predvide tokovi i posljedice koje utiču na njih. Kada pravila nema, onda one zavise od kombinacije dobre ili loše konstelacije odnosa moćnih. DAKLE, kada su na ovim prostorima najviše trebala pravila međunarodnih odnosa njih je bilo najmanje. Bipolarna struktura sveta već je bila prošlost, a globalizacija, kao novo ime za dominaciju jedine supersile, nije previše žurila da uopšti nove obrasce poželjnog ponašanja. U takvim opštim prilikama čini se da su jedini došli na svoje nacionalšovinisti, klerofašisti, vjerski fanatici, lokalne kabadahije i najgori kriminalci, ubice i sadisti. Vrata za zločine i zvjerstva bila su otvorena. Rat koji nije bio spriječen, pokazao je svoje užasno lice. Naravno, svaki zločin ima ime svog izvršioca i nalogodavca i njih treba otkriti, a počinioce kazniti. Pitam se samo, da li to važi i za one glavne majstore ratnih igara? Za one koji stvaraju uslove u kojima se razbuktaju najniže ljudske strasti? Za one koji kao u nekoj šahovskoj igri, zarad dolara, nafte ili nečeg sličnog, žrtvuju čitave države i narode? Pitam se, iako znam odgovor. Bojim se da svi znaju odgovor i posebno se bojim da su se mnogi sa njim pomirili. Crna Gora je, na ovaj način privremeno riješila dosta svojih gorućih privrednih problema. Ali, u njenom slučaju, bilansno se radilo o malim sredstvima koja nisu proizvodila veće monetarne poremećaje. Kada je to uradila Srbija, posljedice su već bile očigledne. PRVI su o njima javno progovorili predstavnici Slovenije, optužujući Srbiju da je upala u monetarni sistem zemlje. Afera je bila zaglušujuća. Slovenija se postavila u ulogu branioca Jugoslavije i ponašanje rukovodstva Srbije dopisala u dugačku listu razloga zbog kojih više ne žele da žive u istoj državi. Suština buke se, ipak, svodila na ljutnju što im je ugašen jedan bogat izvor besplatnih sredstava kojima su se pripremali za državnu nezavisnost. Ekonomski ratovi su preteče, ili bolje rečeno, sastavni deo pravih ratova. Oni su nastavljeni za sve vrijeme jugoslovenske krize, posebno posle formalnog priznanja državne nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika. Štampanjem nacionalnih valuta u Sloveniji i Hrvatskoj, jugoslovenski dinar je izbačen iz upotrebe, ali je fizički ostao u njihovim monetarnim institucijama. Raznim švercerskim kanalima, on je vraćen na prostor Savezne Republike Jugoslavije, gdje je korišćen za kupovinu deviza koje su, opet, dolazile u njihove devizne rezerve. Naši vladini eksperti su izračunali da je na ovoj operaciji, samo Republika Hrvatska, iznijela sa ovih prostora 2,4 milijarde američkih dolara. Kasnije, nijedna republika nije pristala da, kroz sporazum o sukcesiji podjeli prava i obaveze iz prethodne dražve kompenzuje to što nije postupila u skladu sa međunarodnim standardima i Narodnoj banci Jugoslavije legalno vratila dinare koji više nisu bili u upotrebi. POD PATRONATOM PREMIJERA DRŽAVNA kriza se prvo odrazila na ekonomsku sferu. Još uvijek je bila jedinstvena valuta na svim prostorima, ali više nije postojala centralna kontrolna funkcija Narodne banke Jugoslavije i Službe društvenog knjigovodstva. Tako su, najprije Slovenija i Hrvatska, dobro naplatile svoja politička zalaganja za nezavisnost od Beograda. Sistem koji je primenjen bio je krajnje jednostavan, zato što je bio nezamislivo drzak. Bilo je dovoljno da se na svoje račune bilo budžeta, bilo neke firme upiše novo stanje. Najčešće su dodavane nule na kraju, što je raspoloživu sumu novca, po pravilu ustostručavalo. Sa takvim stanjem sticalo se pravo da se povlače sredstva od NBJ, koja nije imala fizičke mogućnosti da provjeri kako je došlo do promjene iznosa sredstava na tim računima. U tome im je obilato pomogao ondašnji savezni premijer Ante Marković, koji je istovremeno odbijao slične zahtjeve poslovnih banaka iz drugih jugoslovenskih republika. Tuđman ne drži reč POSLE velikog i teškog oružanog incidenta u Pakracu došlo je do sukoba i u rejonu Plitvičkih jezera. Tim povodom, odražana je hitna sjednica Predsjedništva SFRJ, u poslije podnevnim časovima tog istog dana, 31. Predsjedavao je Borislav Jović. Učestvovali su i Ante Marković, predsjednik SIV, i general Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu. Bio je pozvan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ali on se nije usudio doći u Beograd. Šuškalo se da je bio uhapšen. Kadijević je opširno i uopšteno informisao o dotadašnjim događajima. Ili tada nije znao, ili nije htio da kaže da je sukob bio veoma oštar i da su hrvatske snage kod Plitvica pretrpjele velike i teške gubitke. On je podsjetio na ranije oduke Predsjedništva i ovlaštenja koja na osnovu njih ima JNA. Svi članovi Predsjedništva, uključujući i Stjepana Mesića, bili su za to da se odluke i naređenja ispoštuju. Svi su znali da se dalji sukobi mogu izbjeći samo ukoliko Tuđman naredi da se povuku njegove policijske snage. Ali, on nije bio tu, a Mesić ga, navodno, nije mogao telefonom ubijediti da donese takvu odluku. Da bi se napravio još jedan pokušaj dobre volje, na predlog Ante Markovića, određena je delegacija za sastanak sa Tuđmanom, odmah, te iste večeri u Zagrebu. U delegaciju su predloženi Vasil Tupurkovski Makedonija i Bogić Bogićević BiH. Na moje iznenađenje, predloženo je da i ja budem u njenom sastavu. Na početku sam mislio da je u pitanju šala, a onda sam i sam prihvatio argumente koji su govorili u prilog ovom predlogu. Naime, obrazložio je general Kadijević, ozbiljnost poruke koju treba prenijeti, dopunski će pojačati i moje prisustvo, budući da sam nedvosmisleno bio na potpuno suprotnoj strani od Tuđmanove politike. Kada bih sada ponovo odlučivao o istoj stvari, ne bih bio siguran da bih, kao onda, bez razmišljanja otišao u Zagreb. Predsjedništvo SFRJ je napravilo pauzu, a delegacija je sjela u specijalni avion. Dogovoreno je bilo da posjeta bude tajna. U tada povišenoj temperaturi to je svima odgovaralo. Posebno je na tome insistirao hrvatski predsjednik. Zagreb je te martovske večeri ličio na zamrznuti grad. Ili je to tek izgledalo iz automobila koji je sumanuto jurio pod snažnom policijskom pratnjom. Megafon iz prvih kola je upozoravao sve vozače da se ne kreću, a oni su zaista bili nijemi i nepokretni. Prošlo mi je kroz glavu da ovakva disciplina jednostavno ne bi bila moguća u Podgorici ili u Beogradu. Banski dvori, sjedište predsjednika Republike Hrvatske, predstavljali su raskošno uređenu tvrđavu. Možda je baš zbog tog sjaja, inače uvijek besprekorno obučeni Tuđman, izgledao neuobičajeno blijed. Odavao je utisak umornog i ispijenog čovjeka. Tek kasnije sam shvatio da je, u stvari, bio veoma uplašen. Na početku se obratio meni, zahvalio se što sam došao, dodavši da zna koliko je to za mene bilo teško. Umjesto toga, kurtoazno sam rekao da to nije ni važno, ukoliko bude od koristi i doprinese da se ne gine uludo, bilo sa koje strane. Razgovor nije trajao više od jednog sata. Hrvatske snage neće nastaviti svoje aktivnosti u rejonu Plitvičkih jezera. U samom razgovoru nisam mnogo učestvovao. Nije ni bilo potrebe da se posebno ubjeđujemo. Prilikom pozdravljanja, Tuđmanu sam kratko rekao da je odlučio hrabro i pametno. Ali, jedan drugi detalj zaslužuje pažnju. Odmah po dolasku u Banske dvore i susretu sa Tuđmanom, pojavio se kamerman i počeo da snima. Prvi se pobunio Vasil Tupurkovski i podsjetio Tuđmana na dogovor oko karaktera sastanka. Ovaj je rekao da je to njegov lični snimatelj i da se snimci prave samo zbog njegove dokumentacije i svečano nam dao riječ da snimak neće biti objavljen. Posle sastanka otišli smo na aerodrom. Ulazeći u avion čuli smo da hrvatski državni mediji emituju vijest da je delegacija Predsjedništva SFRJ posjetila Tuđmana. Intonacija je bila da je do posjete došlo zbog njegove snage, odnosno slabosti federalnog vrha koji ne može da funkcioniše bez njega. Time je, za mene, bilo riješeno i pitanje kako će Tuđman ispoštovati ostale obaveze koje je na sastanku preuzeo. Ipak, po dolasku u Beograd, nastavljena je sjednica Predsjednitšva SFRJ. Obavijestili smo o Tuđmanovoj odluci da naredi povlačenje policijskih snaga. Predsjedništvo SFRJ, na osnovu toga, naredilo je prekid vatre jedinicama JNA i utvrdilo plan konkretnih aktivnosti na smirivanju ovog kriznog žarišta. Nepuna dva dana kasnije 2. Predsjedništvo je naredilo jedinicama JNA da se angažuju na održavanju reda i mira na području Plitvica, sve dok se ne postigne politički dogovor o rješenju nastalog stanja. Konačno, sukob nije bio spriječen. Nažalost, nalazili smo se tek na početku. NEUSPEŠAN TIM SJEDNICE Predsjedništva su, po pravilu, zatvorene za javnost. Na njima se snima svaka izgovorena riječ. Javne su, takođe, bile i naknadne interpretacije pojedinih učesnika. One, naravno, najčešće nisu bile istinite, budući da su bile usmjerene prema jačanju govornikove pozicije pred svojim biračima. Mnoge od tih stenograma čuvam u ličnoj dokumentaciji. Tek ponekad smognem snage da ih uzmem u ruke i ovlaš prelistam. Nijednom se nisam zastidio u susretu sa mojim riječima koje su tamo zabilježene. I danas mi se čini da nije moglo da se kaže ništa bitnije bolje, ili drugačije. Ali, svaki put se postidim zbog ukupnog utiska koji ovi, već zaboravljeni papiri, rađaju u meni. Bio sam dio jednog neuspješnog tima, skupine ljudi po svemu nedoraslih poslovima koji su im zapali u udio. Jedni nisu htjeli da sporazum bude postignut. Drugima je bilo rečeno da nikako ne dozvole da do njega dođe. Treći nisu znali kako da se sporazumiju čak i na onim pitanjima koja su mogla biti nesporna... Rasprava je trebalo da bude vođena o zajedničkom predlogu predsjednika Izetbegovića i Gligorova. NJegovu osnovu je predstavljao stav da suverene jugoslovenske republike formiraju državnu zajednicu koja bi imala međunarodno-pravni subjektivitet, iako bi izvorni subjektivitet pripadao republikama!? Materijal je ambiciozno na osam strana razradio ovaj pokušaj kompromisa. Sve je to zvučalo primamljivo, iako se osjećalo da se radi o spajanju nespojivih elemenata, odnosno da je primjena ovakvih rješenja suštinski nemoguća. Budući da je ovaj dokument publikovan, novinari i ukupna javnost dali su mu tretman posljednje šanse. U mnogim glavama je bilo ubjeđenje da ko ne prihvati ovaj kompromis, snosi odgovornost za sasvim izvjesnu eskalaciju međunacionalnog nasilja. Očekivalo se, takođe, da dokument glatko odbijemo predsjednik Milošević i ja, jer su to već uradili srpski članovi Predsjedništva BiH, glasajući protiv na sjednici na kojoj je predlog utvrđivan. Iz ovoga su se rodile i polujavne prijetnje prema nama dvojici. Čak su i neke lokalne novine licitirale sa mogućnošću atentata. Naše službe bezbjednosti su ovo shvatile ozbiljno. Predložen je poseban režim putovanja, i mi smo pristali na njega. Ja sam u Sarajevo stigao sa dva obična automobila, a avion crnogorske vlade je letio bez putnika i korišćen je samo za povratak. Slobodan Milošević nije došao kolima, kako je bilo očekivano, već avionom savezne vlade. Kao i prije, tako i mnogo puta poslije toga, radilo se o rutinskoj predostrožnosti, na koju se čovjek navikne i više ga posebno ne opterećuje. Obezbjeđenje bosanskog MUP-a je, međutim, bilo neuobičajeno jako. Policijski psi, dugo naoružanje i blještavi sjaj mesinga iz rezervnih okvira automatskih pušaka svuda prisutnih čuvara, kao da su širili miris predstojećeg rata. Na to nismo mogli biti imuni ni mi koji je trebalo formalno da ga spriječimo. Neposredno prije sastanka, razmijenio sam nekoliko riječi sa Slobodanom Miloševićem. Povodom ovog predloga nismo ranije razgovarali. Saopštio mi je da je Platforma, po njemu, zbrkan i konfuzan dokument, da je on neće prihvatiti i izrazio očekivanje da i ja to isto uradim. Odgovorio sam da slično mislim o dokumentu, ali da sam odlučio da ga podržim i založim se za njegovu primjenu. Savjetovao sam da i on uradi isto. Moji razlozi su bili: Predlog je predstavljao mehanički kompromis federalnih i konfederalnih rješenja. Sem toga, zagovarao je legalizam, usljed čega su federalni elementi koji nama odgovaraju mogli biti primenjivi, a konfederalni su bili u zoni koju je tek trebalo dogovarati. Predlog je, nadalje, sadržavao rokove za realizaciju jedna do pet godina , što je nama posebno odgovaralo, jer se, na taj način, odlagala realizacija već donesenih odluka o proglašenju nezavisnosti nekih republika i sukobi koji su visili u vazduhu. Posebno je bilo važno da se predlog prihvati zbog lociranja krivice. U ovako užarenoj političkoj atmosferi, ko odbije kompromis, biće označen krivcem za sve i svašta. Bio sam potpuno siguran da, ako mi prihvatimo i podržimo dokument Izetbegovića i Gligorova, Tuđman i Kučan to neće moći da urade. Pa, ako je neka stvar već osuđena na neuspjeh, završio sam logiciranje, zašto da to bude formalno zbog nas, a ne nekog drugog? Imao sam utisak da je Milošević ideju uhvatio u letu. Na sastanku, poslije uvodnih obrazloženja, prvi se izjasnio Tuđman. Rekao je da ovaj dokument polazi od suverenosti republika, čemu Hrvatska teži, te je stoga za njega prihvatljiv. Tražio je da se odmah izjasne Milošević i Bulatović, jer ako su oni vidjelo se da to očekuje protiv, onda je bolje da se ne gubi vrijeme. Moja pretpostavka se pokazala tačnom. Ovdje se uopšte nije radilo o postizanju sporazuma, već samo o lociranju krivice za njegov izostanak. Uprkos tome što je sve bilo jasno, ulagao sam veliki, a besmislen napor, da svi prihvate ovo kompromisno rješenje. To nije imalo smisla iz jednostavnog razloga što Slovenija i Hrvatska nisu željele ništa drugo osim pune samostalnosti i međunarodnog priznanja. Riječi upozorenja na posljedice, nisu ostavljale nikakvog traga. Jer je ogroman broj sila i faktora u igri, i držim da niko od nas ne bi mogao da procijeni šta bi se, na kraju krajeva, dogodilo. Ali, jedna je stvar sigurna, da bismo ušli u fazu neizvjesnosti u Jugoslaviji, na ovim terenima, i s obzirom na to da je svijet naoružan, nažalost, došli bismo u situaciju oružanih konfrontacija. Što se tiče BiH, imam utisak da čak ni oni koji su naoružali svoje narode ne bi imali više kontrole nad njima. To se i sad pokazuje. U nas se događa da na planinama naoružani ljudi susreću civile i ne ponašaju se više kao policija, nego kao obični razbojnici. Imali smo dva-tri takva upozoravajuća incidenta. I po odnosima masa, stranaka, vođstva, imam utisak da neke stranke gube kontrolu nad ljudima i da će se potpuno oteti kontroli. Bilo kakvoj racionalnoj kontroli. Ja se sjećam slika iz Bejruta u kojima se vidi kako mladići obučeni u one džinsove, jednostavno pucaju nasumice. Zaustave auto i po svojim kriterijumima hapse ljude, tuku, itd, itd. Krajnje je vrijeme da takav trend zaustavimo. A on će se najvjerovatnije dogoditi. Jer, nisam siguran da ćemo imati kontrolu nad svim tim. Možemo, još, da uradimo nešto da spriječimo takav razvoj stvari i kada štampa kaže da je to krajnji momenat, najvjerovatnije pogađa dobro stvari. To je krajnje vrijeme da se u tom pravcu nešto uradi. U jednopartijskom sistemu imala je posebnu organizaciju Saveza komunista, koja je imala direktan pristup partijskom federalnom vrhu. Svi uticajniji političari nastojali su da imaju što bolje odnose sa Generalštabom, što je ovome davalo realnu političku snagu i uticaj. Između političara i generala formirana je svojevrsna intersna simbioza u kojoj nije bilo lako odrediti ko na koga utiče, ko vodi, a ko biva vođen. Generalima se sviđalo da budu političari. Političari su voljeli da izigravaju generale. Istine radi, treba reći da je ovaj proces prisutan u svim državama i svim vojskama svijeta. Polovi moći se uvijek privlače da bi bili jači. U takvim okolnostima, JNA je upala u politički kovitlac nastao rušenjem jednopartijskog komunističkog sistema i cijepanjem federacije po republičkim ali, ne i po nacionalnim granicama. Reakcija je, očekivano, bila prvo politička. Budući da ovaj donkihotovski pokušaj nije ostavio bitnijeg traga na političkoj sceni, JNA se morala opredjeljivati između dominantnih političkih opcija. Poput same države čija je ona vojska bila, JNA se počela cijepati, takođe, po nacionalnoj liniji. Ona je, u isto vrijeme, predstavljala kadrovsku bazu za formiranje novih paravojnih i paramilitarnih organizacija koje su sve češće ulazile u sukob sa dijelovima njenih komandi i jedinica. Jer, i tamo gdje nacionalna podjela nije izvedena do kraja dugo su na komandnim mjestima ostali generali iz Slovenije i Hrvatske, čak i kada su se njihove matične republike sukobile sa JNA , preispitivani su stvarni motivi zbog kojih su ostali u njoj i rastao je crv sumnje u moguću izdaju. Konačno, jugoslovenska armija je bila obučavana da zemlju brani od spoljnje agresije. Gotovo da nije bilo planova kako da se postupa u pogledu unutrašnjih pobuna širih razmjera, ili samog građanskog rata. A ono što vojska ne planira i ne provježba, ona ne zna da uradi. Sve je ovo dovelo do toga da se Jugoslovenska narodna armija, u najodsudnijem trenutku postojanja jugoslovenske države, nađe u ulozi džina na koljenima. U njenom posjedu, istina, još je bila moćna toljaga, sa kojom je mogla da par puta zavitla. Ali iz njenih ruku nepovratno je iščilila snaga. NJena moć je sve više bila na riječima, a njene riječi više nisu imale presudnu moć. KLJUČNI momenat u kojem je JNA pokazala svoju nesposobnost da očuva ustavni poredak zemlje i spriječi sve jednostrane i protivpravne radnje, ma od koga dolazile, bilo je usvajanje amandmana na Ustav Republike Slovenije. Radilo se o čistom secesionizmu. Toga su morali biti svjesni i sami poslanici slovenačkog parlamenta, jer nigdje u svijetu ne bi bilo dopušteno da se jedna složena, višenacionalna zajednica jednostavno razbije bez obzira na posljedice. Ipak, oni su bili odlučni da svoj posao dovedu do kraja. Posao JNA je bio da ih u tome spriječi. Ne da ih prisili da ostanu u SFRJ jer, tada, niti su oni željeli da ostanu sa nama, niti mi da ih zadržavamo , već da samostalnost ostvare na pravno valjan način, ostvarujući svoja prava, ali i poštujući obaveze prema drugima. Na političku silu slovenačkog establišmenta, moglo se odgovoriti jedino drugom silom. Od generala Kadijevića i generalštaba JNA traženo je bio sam među zagovornicima tog stava da naredi desant 63. Ovo, upozoravali smo, nije bilo čija volja, već odluka koju nalaže Ustav i zakoni zemlje koja ima pravo da se brani. Kadijević se bojao žrtava koje bi ovakva akcija proizvela. Ne sporeći rizik, kontraargument je bio da bi žrtve bile neuporedivo manje od onih do kojih će neminovno doći, ukoliko se zemlja raspadne zbog niza protivpravnih radnji koje izvjesno vode u građanski rat. Kadijević je ostao uporan i nije uradio ništa. KASNIJE je JNA, opet suprotno izričitoj volji političkog rukovodstva Crne Gore i Srbije, po naređenju Ante Markovića, predsjednika SIV, ušla u vojni obračun sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom. U tom blickrigu se propisno obrukala, pretrpjela teške gubitke u ljudsvu i, što je valjda bio poseban cilj, pokazala svu svoju nesposobnost. I sada mi je muka kad se prisjetim tog poniženja. Posebno kada je trebalo da, kao predsjednici republika, molimo svog slovenačkog kolegu Milana Kučana da pokaže milost prema zarobljenim pripadnicima JNA iz naših republika. Ovo je bio javno postavljen uslov da bi se uopšte saznalo za njihovu sudbinu, a kasnije i da bi bili pušteni na slobodu. U Crnoj Gori nismo čak ni znali koliko je naših momaka u Sloveniji. Oni su, po nama, bili u JNA i na teritoriji Jugoslavije. Bila su nam potrebna puna dva dana da iz opština dobijemo podatke da se više stotina naših građana nalazi u slovenačkom zarobljeništvu. U isto vrijeme, na crnogorskom primorju je boravilo više grupa turista iz Slovenije, koji nisu imali ni najmanju neprijatnost zbog ovog prljavog rata. Progutao sam knedlu, pisao Kučanu i javno ga molio da oslobodi pripadnike JNA iz Crne gore. Ovim povodom smo ušli u žestoki sukob sa armijskim vrhom. On je bio iza scene i dobro skrivan od javnosti. Koliko god smo bili nezadovoljni sa JNA, ona je bila oružana sila koja se suprotstavljala novoformiranim nacionalnim paravojskama. Uz to, težili smo istom cilju - očuvanju Jugoslavije, i taj je cilj opravdao kompromise na koje smo pristajali. VOJNA ELITA JNA je razvijala namjensku industriju proizvodnja oružja i transfer vojne opreme prema nesvrstanim zemljama, odnosno zemljama trećeg svijeta. Vremenom, ova je djelatnost postala izrazito profitabilna, naročito za armijsku elitu koja je vodila ove poslove zakopane pod pečatima državnih i vojnih tajni. Unutar zemlje, JNA je imala niz privilegija pogodnosti u radnom stažu, poseban sistem zdravstvene zaštite... Prva žrtva istina STARA je istina da u ratu, uvijek, prva strada istina. Tako su i zbivanja oko Dubrovnika imala svoje dvije dimenzije. Jedna je bila u realnoj ravni, određena stvarnim događajima i vojnim operacijama. Druga je bila virtuelna, stvorena zbog ogromne gladi svjetskih medija povodom ratnih aktivnosti na obodu grada koji spada u bisere svjetske baštine i kulture. Međutim, sve se dešavalo pred uključenim kamerama svjetskih mreža i stalno prisutnim nenaoružanim posmatračima Evropske zajednice. Bio je to pravi mali, moderni televizijski rat. Tako je, odmah po početku opsade grada, gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić 12. Ta vijest je obišla i uznemirila svijet. SUTRADAN, održan je sastanak predstavnika JNA, čelnika dubrovačke opštine i predstavnika Posmatračke misije EZ, u mjestu Močići iznad Cavtata. Član posmatračke misije Adrijan Stinger se poslije sastanka obratio novinarima i pozitivno ocijenio sastanak. Novinari su ga pitali da prokomentariše izjavu gradonačelnika Dubrovnika o projektilima koji su ispaljeni na ovaj grad. Druga krupna neistina krila se u broju branilaca Dubrovnika. Tvrdilo se da je Dubrovnik i područje oko njega branio veoma mali broj ljudi. Međutim, u proglasu ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Sušaka, koji je objavio hrvatski radio 10. Po izvještajima Rojtersa od 25. UNESKO je namjeravao da uputi svoju delegaciju u Dubrovnik. Jugoslavija je prihvatila ovu misiju u želji da, još jednom, potvrdi iskrenost njenih stavova. ZA vrijeme ratnih operacija 28. Dolazak novinara je organizovala Komanda JNA sa sjedištem u Herceg Novom. Svi izvještači su konstatovali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne Stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESKO. Oni navode da u gradu ima dvije hiljade gardista i popriličan broj stranih plaćenika. Britanske stanice, međutim, javile su da hrvatska vlada odbija svaku pomisao na napuštanje Dubrovnika, te da je zbog toga situacija krajnje napeta i neizvjesna. Ova stanica je ocijenila da Hrvatska sada pokušava da vojni poraz pretvori u političku pobijedu apelima da se Dubrovnik spasi od razaranja. U javnosti je posebno upotrebljavan podatak da je Dubrovnik izuzetno teško bombardovan 6. JNA je odmah sutradan demantovala istinitost ovih tvrdnji. JNA je nakon toga, ponovo, organizovala obilazak novinara koji su mogli u samom Starom gradu da vide efekte tog tzv. Izvještači su ponovo konstatovali da ima pojedinačnih oštećenja, ali da su ona u potpunoj nesrazmjeri sa propagandnom bukom hrvatskih vlasti. Primjer Cavtata najbolje pokazuje pravi smisao vojne intervencije JNA, s jedne strane, i propagande hrvatskih vlasti, s druge. Naime, jedinice JNA su ušle u Cavtat 15. Lokalne vlasti su prihvatile saradnju sa komandom JNA i ovo mjesto drugo po veličini od svih mjesta na dubrovačkoj rivijeri nije pretrpjelo ni najmanje razaranje. Upravo iz razloga što iz mjesta niko nije djelovao vatrenim oružjem na jedinice JNA. Najveći broj sastanaka JNA, dubrovačkih vlasti i posmatračke misije EZ održan je upravo u Cavtatu. Ponuda da JNA postupi kao u Cavtatu data je dubrovačkim vlastima. Ona je suštinski štitila Dubrovnik. U njoj se kaže da JNA ne namjerava da uđe u Dubrovnik, već samo da razoruža uz prisustvo posmatrača EU nelegalne formacije. Kada se, dakle, obezbijedi da na JNA ne bude pucano iz Dubrovnika, prestaje svaki razlog da JNA puca prema Dubrovniku. Vlada u Zagrebu nije dozvolila da lokalne vlasti prihvate ovaj predlog. Oni su željeli da Dubrovnik ostane njihov adut za dalju međunarodnu podršku i propagandni rat. Sloba menja stav PETA vanredna sjednica Skupštine Crne Gore održana je 17. Predmet razmatranja je bio tokom dana prispjeli sveobuhvatni sporazum koji je, u ime Konferencije u Hagu, uputio Lord Karington. Da bi sve stranke imale priliku da prouče prispjeli dokument, zasjedanje je počelo u poslijepodnevnim satima, iako je plenarna sjednica Konferencije u Hagu bila zakazana za sutra ujutro. U uvodnom izlaganju trinaest kucanih strana parlamentarnu i ukupnu javnost sam upoznao sa stavovima koje je Predsjedništvo Crne Gore, kao kolektivni šef države, zauzelo u odnosu na ponuđeni dokument. Predložili smo šest zaključaka i ocjena. Prvi i presudni je bio da predloženi tekst treba podržati. U ostalim su izražene ocjene: o ponuđeni tekst utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike prije svega, Srbija i Crna Gora ostvare povećani stepen međusobne integracije; o ovo rješenje treba da prihvate sve republike SFRJ čime bi se prevazišle postojeće napetosti i obezbijedila stvarna ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, posebno imajući u vidu položaj Bosne i Hercegovine, kao republike koju konstituišu tri u svemu ravnopravna naroda; o poseban kvalitet predstavlja ponuda da srpski narod u Hrvatskoj dobije tzv. DISKUSIJA je bila polemična i burna. Ipak, u sali i oko nje se osjećalo olakšanje. Koliko god neko lošim doživljavao prihvatanje mirovnog plana, to je bilo neuporedivo lakše nego da je trebalo raspravljati o njegovom odbijanju i suočavanju sa posljedicama koje bi odatle proistekle. Pauze za konsultacije poslaničkih grupa, ipak, su bile učestale. U jednom od takvih trenutaka, dok sam bio sa poslanicima svoje, vladajuće partije, primio sam obavještenje da Slobodan Milošević hitno treba da se čuje sa mnom. Iako je bilo kasno, nisam se iznenadio, budući da smo imali običaj da se čujemo van ustaljenih šablona komunikacije. Ipak, sadržaj našeg razgovora te večeri je bio potpuno neočekivan. Nakon nekoliko neobaveznih rečenica, saopštio mi je da je on promijenio stav u odnosu na predlog Lorda Karingtona i da će on sutra, na plenarnoj sjednici u Hagu, odbiti ponuđeni predlog. Savjetovao mi je da i ja uradim isto. Kada sam se pribrao i shvatio šta mi govori, zatražio sam više detalja. Interesovalo me je šta se tako presudno, u međuvremenu, moglo dogoditi da se promijeni odluka za koju sam, još koliko prekjuče, bio ubjeđen da je promišljena, hrabra i jedino moguća. Bio sam uskraćen za odgovor. Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje, već samo odluku i da se prema tome ravnam. ODGOVORIO sam da sve dok ne saznam razloge koji su njega naveli da promijeni stav koji je važio do sada, ne vidim nijednog razloga da ja mijenjam svoju odluku koja je nastala uvažavanjem realnih prilika, uključujući i one u kojima se on nalazi. Obavijestio sam ga da nije u pitanju moja pojedinačna odluka. On mi nije dao željeno objašnjenje, a ja sam ga uskratio za obećanje da ću, na neviđeno, prihvatiti njegove razloge. Obećao je da će mi sve reći kada budemo neposredno razgovarali, ali to nije moglo biti dovoljno. Ipak, prihvatio sam jednu stvar. Rekao sam da ću o toku našeg razgovora upoznati poslanike moje partije. Reći ću im šta je od mene traženo, ali i da ja to ne mogu da prihvatim. Slobodan je ocijenio da je to fer pogodba, vjerovatno misleći da je među poslanicima moje partije njegova riječ sa većom težinom od moje. Djelimično je bio u pravu. I to manjim dijelom. Odmah poslije razgovora, obratio sam se poslaničkom klubu partije. Pauza skupštinskog zasjedanja, u kojoj smo raspravljali, protegla se u duboku noć. Tek manji broj poslanika je bio zbunjen do tačke da su htjeli da slijede nesporni autoritet Slobodana Miloševića. Ubjedljiva većina još dovoljna za donošenje odluke prihvatila je moje argumente. Ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice. Pukotina u klubu poslanika vladajuće partije nije mogla ostati sakrivena. Na nastavku sjednice Skupštine, pred očima neobavještene javnosti, desila se nagla promjena. Kritičari odluke vladajuće stranke izvršili su pregrupisavanje. Sada su se oni podijelili na one koji su oštro protiv i one koji su, ipak, za. To političko manevrisanje unijelo je dodatnu konfuziju. Zbrka je narastala kako smo ulazili u noć i sve više pričali o lokalnim temama. Sve su češći bili zahtjevi da se glasa o predlogu Predsjedništva Crne Gore. Bilo je nesumnjivo da će taj predlog proći. Ali, trebalo je pokazati već očitu razliku u vladajućoj partiji, kako bi se stekao politički kapital za neke druge prilike. RUČAK KOD LORDA LORD Karington je, negdje na samom početku Konferencije, priredio ručak za svoje visoke goste. Zvao se radni, ali je po svemu želio biti svečani. Odštampani meni - srebro i kristal - ešalon konobara koji kao nekom magijom, iz besprekorno bijelih rukavica, serviraju čuda. Čak su i mikrofoni i slušalice za simultani prevod bili sakriveni iza cvjetnih aranžmana. Domaćin je kurtoazno ćaskao sa neposrednim susjedima, budući da je bilo rano za formalno obraćanje i razgovore. Odjednom, sa kraja stola se začula buka. Stjepan Mesić je uprao u neku vrstu verbalnog afekta. Odgovarao mu je, sličnim tonom Branko Kostić, potpredsjednik iz Crne Gore. Ali Mesića je to još više podsticalo. Bilo je tu svega. Priče sa punim ustima hrane, psovki i, konačno, prijetnja kako će upravo on Mesić , vješati predsjednika Srbije na Terazijama u Beogradu. Lord Karington nije mogao razumjeti o čemu se govori. Prevodioci su bili toliko konsternirani da su ćutali. Tada se, sa ljubaznijim osmjehom, okrenuo put mene i polušapatom me upitao: - Da li se to oni svađaju? Ustao je, ležerno odložio salvetu i bez riječi izašao iz sale. Ručak je bio završen i prije stvarnog početka, uz diplomatski šamar koji je dugo bridio. Posebno zbog toga što on ovaj incident više nikada nije spomenuo. Hag via Prag PRED samu zoru valjalo je putovati za Hag tog jutra i pred javnošću koja je sve pratila bez daha, zatražio sam riječ i predložio Skupštini da odloži izjašnjavanje. Objavio sam da ću ja prihvatiti ponuđeni predlog, a ukoliko Skupština bude smatrala za potrebno, neka glasa o mom postupku nekom drugom prilikom. Kada atmosfera bude pogodnija i informacije izvjesnije. Video sam da su svi sa olakšanjem prihvatili moj istup. Jutro je oduvijek bilo pametnije od večeri. Uz to, svuda, a posebno u politici, bolje je da se kola slome na nekom drugom. Posebno onom koji nepotrebno preuzima rizik. Ma kako to danas nekom izgledalo, ipak je bio u pitanju izuzetan rizik. Racionalan političar bi postupio drugačije. On bi samo tražio većinu i bio miran kada bi je dobio. Meni je trebalo nešto više. Trebalo mi je da budem u pravu, ne trenutno, nego za što duže vrijeme. Trebalo mi je to jer sam slutio koliko velike nevolje stoje pred svima i jer nisam imao pravo da štitim sebe u danima kada su mnogi, ne znajući šta se sve dešava, na ratištima gubili glave. Pored političkog, bio je to i neki unutrašnji moralni bilans. Skupština Crne Gore je, dakle, zaključila rad upoznata sa mojim sutrašnjim nastupom u Hagu, ali privilegovana da kasnije može da ocijeni ispravnost moje odluke. Mnogi su otišli na počinak, a ja sam tek imao vremena da se spremim za put. SAM taj put je postao priča za sebe. Radi se o malom avionu šest mjesta za putnike , izuzetno brzom, ali veoma neudobnom za duža putovanja. Očekivali smo Slobodana Miloševića i pili kafu u krajnje zategnutoj atmosferi. Osnovni razlog je bio u fizičkom premoru. Do kasno u noć je zasjedala i Skupština Srbije. Istina, ona je radila iza zatvorenh vrata. Detalje rasprave nisam znao. Samo sam obavješten da je doneta odluka da se plan Karingtona odbije. Borislav Jović prosto nije mogao da vjeruje da ja, uprkos svim tim činjenicama, ne mislim da promjenim stav i da ću tog jutra prihvatiti ponuđen plan. Sa nestrpljenjem sam očekivao da se sretnem sa Slobodanom i saznam prave razloge za ovaj očigledan politički preokret. Po užurbanosti osoblja, moglo se zaključiti da je i on stigao na aerodrom. Ali, umjesto da dođe u Klub, kako je bilo očekivano, jedan od oficira nas je obavjestio da je on direktno ušao u avion. Svi smo krenuli da mu se pridružimo. Bilo mi je čudno, ali ne previše. Kratko sam požalio za konforom koji pruža veći avion. Obje letjelice imaju približne brzine i mogu da lete u paru, tako da se, osim na ličnoj udobnosti, ne gubi na vremenu. U avionu sam počeo da skiciram izlaganje na Konferenciji. Možda su nekim drugim predsjednicima pisali govore za razne prilike. Ja takve sreće nisam bio. Vjerovato nije greška u saradnicima koje sam birao, već u meni. U tadašnjim poslovima jedina osoba koja je mogla da udovolji mojim zahtjevima, bio sam ja, tako da nisam ni pokušavao da savjetnicima dajem nemoguće zadatke i, onda, izgubimo mnogo više vremena na prepravljanje loših tekstova. Dugo sam se borio sa pospanošću, nemirnim letom i potrebom da sa što manje riječi, kažem šta treba. Zbog toga sam i veoma rijetko pogledivao kroz prozor. Moji saputnici, su drijemali, ne obraćajući pažnju na let. Sa Nikolom Samardžićem, ministrom inostranih poslova, pretresao sam tehničke detalje njegovog susreta sa kolegom iz Hrvatske. Naime, bilo je načelno dogovoreno da se u jednoj od pauza Konferencije susretnemo Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, i ja. Tema je bila formalizovanje već započetih pregovora o razgraničenju na spornom području poluostrva Prevlaka. Meni je bilo izuzetno stalo da do ovog susreta dođe, iako sam znao da on nije rješenje, već tek prvi korak ka mogućem ostvarenju cilja. Tek kada je avion počeo da gubi visinu, pripremajući se za sletanje, shvatio sam da mi je pejzaž potpuno nepoznat. Spuštali smo se na neki aerodrom koji, svakako nije bio onaj na koji je trebalo. U ovom tipu aviona piloti nisu posebno odvojeni od putnika, tako da se sa njima lako ostvaruje komunikacija. Uprkos tome, oni nas nisu udostojili ni najmanjeg objašnjenja. Sleteli smo i odrulali na neku sporednu pistu aerodroma u Pragu, Češka. Dobro, nije baš na drugom kraju Evrope, ali jeste na dobroj polovini drugog kraja kontinenta. Situacija je bila i nevjerovatna i tragikomična. Obratio sam se pilotu pokušavajući da se barem našalim, kad već ništa drugo nijesam mogao. Mi smo ti rekli Hag, a ti si shvatio Prag. Što ti ne rekosmo još koji put, pa da se razumijemo... Glavni pilot je bio neki mrzovoljni pukovnik, čijoj osionosti bi bolje pristajao čin maršala. Gotovo je vikao na mene objašnjavajući da ja mogu biti predsjednik ko zna čega, ali da je upravljanje ovim avionom njegova isključiva odgovornost. Imali smo, rekao je, izuzetno važan čeoni vejtar, usled čega smo potrošili mnogo goriva, zato smo sleteli na ovaj alternativni aerodrom i nastavićemo za Hag čim dospemo gorivo. Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me, ipak, dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Moglo je biti i gore, pobjegla mi je misao. Oko jedne stvari sam mu, svakako, davao za pravo. On jeste bio glavni za pilotiranje, kako dotad, tako i ubuduće. Pošto smo bili tek na pola puta a, on već tako nervozan bilo je pametnije ne progovoriti više nijednu riječ sa njim. Tako sam i učinio, praveći se da mi uopšte nije važno što toliko užasno kasnimo. Kasnije sam sa profesionalnim pilotima testirao priču koju mi je tada servirao moj pilot-pukovnik. Svi su odreda mislili da se to nije moglo dogoditi kako je on tvrdio, jer su takvi letački parametri potpuno nemogući. Zaključak je bio da slijetanjem u Prag može biti jedino plod namere, a nikako slučajnosti vezane za vjetrove i povećanu potrošnju goriva. Samo Sloba protiv U HAGU me je dočekalo novo iznenađenje. Usput nisam imao nikakvih sredstava da se informišem o toku Konferencije i očekivao sam, s obzirom na višesatno zakašnjenje, da su oni odavno završili sa radom. Razuvjerili su me, gotovo izbezumljeni činovnici Konferencije koji su, pored osoblja naše ambasade, čekali na pisti. U automobilu koji je letio prema holandskom ministarstvu inostranih poslova, rečeno mi je da svi čekaju moj dolazak. Zbog toga moram odmah u salu, nemajući ni trenutka vremena za sebe. Iskreno, prijalo mi je što su me čekali. Tako je ono avio-lomatanje do Haga, preko Praga, dobilo značaja tek jedne anegdotice. Još sam imao priliku da odradim ono što mi je bio posao i zbog čega sam krenuo na taj čudni put. U prvom dijelu, Konferencijom je predsjedavao Hans van den Bruk, predsjedavajući Ministarskog savjeta EZ. Izvinio se zbog velikog zakašnjenja, ali nije ulazio u objašnjavanje zbog čega je do njega došlo. Obavijestio je prisutne da su, u međuvremenu, članovi Predsjedništva SFRJ konačno u punom sastavu i jednoglasno uz prisustvo predsjednika Miloševića i Tuđmana donijeli nekoliko važnih odluka. One su se odnosile na prekid vatre ko zna koji po redu i deblokadu kasarni u Hrvatskoj, kao i formiranje trilateralne komisije uz učešće posmatrača EZ za realizaciju ovih odluka. DA bi se ove odluke i formalizovale na zasebnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, data je kratka pauza. U drugom dijelu, predsjedavao je lord Karington. Tražio je od predsjednika šest republika da se, kratko i bez obrazloženja, izjasne o ponuđenom tekstu, s tim što bi, tokom rada, imali prilike da objasne svoj stav. Umjesto toga, riječ je uzeo Slobodan Milošević i u desetak minuta dugom nastupu, iznio niz uopštenih primjedbi na pristup autora teksta, osporavajući mogućnost da se ovim putem dođe do sveobuhvatnog sporazuma. Lord Karington nije mogao da sakrije iznenađenost koja se graničila sa zaprepašćenjem. Iz stenograma sa te sjednice, izdvajam dijalog koji potvrđuje šta se, u tim trenucima, dešavalo za konferencijskim stolom. Lord Karington: - Hvala gospodine Miloševiću. Da li sam vas dobro shvatio - da se ne slažete sa stavom 1. Slobodan Milošević: - Da. Moje primedbe su bile opšteg karaktera i upravo to sam i izneo. Nadam se da sam i objasnio zašto. Lord Karington: - Izvinite, moram da budem siguran - ne prihvatate stav 1. Slobodan Milošević: - Ne. Lord Karington: - Hteo bih da vas podsjetim da kad smo se vi, gospodin Van den Bruk, gospodin Tuđman i ja sreli 4. To je to što smo se dogovorili. Slobodan Milošević: MEĐUTIM, imali smo posle toga nastavak razgovora. Na drugom sastanku, sa gospodinom Van den Brukom, ja sam upravo objasnio da je ta ideja o labavoj asocijaciji jedna od opcija, o kojoj možemo razgovarati. Međutim, naš stav je bio drugačiji, naročito u situaciji u kojoj smo sada, ta ideja o ukidanju Jugoslavije mislim da ne može imati nikakvu pravnu osnovu. Mi uvek polazimo od stava da Jugoslavija postoji, da ona ima svoje ustavne institucije i na osnovu njih, imajući u vidu Deklaraciju Evropske zajednice, na tu temu, da samo jugoslovenski narodi mogu da odlučuju o sudbini Jugoslavije. To može da bude jedino rešenje jugoslovenske krize. Mi polazimo od prejudiciranog stava da Jugoslavija više ne postoji, već da postoje samo republike, kao subjekti. Lord Karington: - Pitam se da li se baš toliko ne slažemo. Meni se čini da vi polazite od jedne krajnosti te skale, a mi sa druge. Vi polazite od toga da Jugoslavija postoji. Mi polazimo od osnove da su neke republike deklarisale svoju nezavisnost i najviša tačka slaganja, koju smo postigli, jer ovo što je rečeno u ovom dokumentu. Slobodan Milošević: - To je, naravno, drugačiji prilaz. Međutim, ja sam upravo rekao, na početku svog objašnjenja da, upravo zbog tih opštih primedbi, ovaj dokument nije spreman za detaljnu diskusiju. Lord Karington: - Ja samo objašnjavam svoj stav. Ne želim da osporavam vaše argumente. To je samo moje mišljenje. Nećemo nigdje stići ukoliko se ne slažemo, a ja pokušavam da postignem saglasnost da ovi principi, na kojima je zasnovan stav prvi jesu nešto s čime se možete složiti. Slobodan Milošević: - Ne, ti principi nisu zasnovani na pravnoj osnovi. Oni su zasnovani na jednoj konkretnoj situaciji. To je zapravo, izraz jugoslovenske krize. Međutim, ja mislim da je zakonitost, legitimitet, veoma bitna osnova za rješavanje jugoslovenske krize. Ako izađete iz okvira zakonitosti, onda možete donositi sudove samo na osnovu nekih činjenica, bez čvrste osnove, na koju se možemo osloniti. To su moje primedbe. Ovim je njihova diskusija bila završena. Na redu je bilo izjašnjavanje ostalih republičkih predsjednika. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio je duže od pet minuta. Međutim, bila je bitna samo njegova druga rečenica. Panić kao mesija PROGLAŠELJEM Savezne Republike Jugoslavije tek je započet proces njenog konstituisanja. Prvi sljedeći korak bili su izbori za Vijeće građana Savezne skupštine. Međutim, osnovni razlog je bio što se ovom prilikom nije ni o čemu bitnijem odlučivalo. Znalo se da će već za nekoliko mjeseci biti ponovno izjašnjavanje na istu temu. Nova Savezna skupština je trebalo da izabere predsjednika Republike i vladu. Lično sam bio spreman da stanem na čelo Savezne vlade i izrazio očekivanje da će Milošević i formalno preuzeti državno kormilo. LJegov odgovor je bio negativan. Ne zato, objašnjavao mi je, jer on to ne želi - štaviše, već što ne može. Tada SPS nije imala nijednu drugu politički istaknutu figuru koja bi sigurno mogla da pobijedi na predsjedničkim izborima, koji je trebalo da budu održani u Srbiji za nekoliko mjeseci. Ako u tome smo se složili , neko drugi zauzme ovu najvažniju državnu poziciju, politički program koji smo usaglasili ne bi mogao biti realizovan. Moja je procjena bila da u Crnoj Gori takav problem ne postoji. Vjerovao sam da bi neko od prvih ljudi DPS, u svakom slučaju, pobijedio na predstojećim predsjedničkim izborima. Nezavisno od toga, s obzirom na Slobodanovu odluku, odustao sam od svoje federalne kandidature. Crna Gora je, shodno postignutom sporazumu, trebalo da odredi kandidata za predsjednika SRJ. Ta dužnost jeste značajna, ali ima i dosta protokolarnih karakteristika. Zato za nju nije bilo nužno da je obavlja neko sa posebnim sposobnostima i izuzetnim ugledom. Slobodan Milošević se dao u potragu za saveznim premijerom i - našao predsjednika države. Doslovno u pet do dvanaest, sav zadovoljan, obavijestio me je da je, posle dugog ubjeđivanja, akademik Dobrica Ćosić dao pristanak da se prihvati ove dužnosti. Iako je to bilo suprotno našem dogovoru, iskreno sam se obradovao. U to vrijeme gotovo da nije bilo nijednog drugog pojedinca koji je imao takav javni ugled i o kojem su visoko mišljenje imali pripadnici različitih političkih stranaka. Buduci da smo već bili istakli našeg kandidata istini za volju treba reći da je i sam Marović smatrao da je Ćosić najbolje moguće rješenje , malo smo se - tek reda radi, bunili u Skupštini, ali i podržali izbor Dobrice Ćosića. Novi predsjednik je, odmah, započeo konsultacije oko mandatara Savezne vlade. Izričito sam tražio da to shodno Ustavu bude ličnost iz Crne Gore i predložio Radoja Kontića čovjeka sa velikim iskustvom i priličnim birokratskim znanjem u pozitivnom smislu pojma. Razumije se da sam odmah otišao u Beograd i, tada, prvi put čuo ime Milana Panića. Opisan mi je, maltene, kao sami Mesija, odnosno onaj koji može da nas spase najveće nevolje - negativnog odnosa koji SAD imaju prema našoj državi i, posebno, prema našim vlastima. Tražio sam više činjenica koje bi me uvjerile u tako velike nade. LJih, nažalost, nije bilo. Štaviše, ono malo što je o njemu bilo poznato govorilo je da je on daleko od mogućnosti da obavi tako značajan posao. Podsjetio sam da Ustav ne dopušta da obje prve državne funkcije obavljaju predstavnici jedne republike. Norma, tvrdio je Milošević i tu je bio u pravu , kaže da treba, a ne da uvijek mora tako da bude. Takvog, na našu sreću, zaista nismo imali. Ali, o ovome više nismo odlučivali samo nas dvojica. Obavijestio sam predsjednika Ćosića da mi ne prihvatamo kršenje ustavnih principa, već na prvom koraku. Tražio sam da mandat za sastav vlade ne povjeri Milanu Paniću o kojem, vidjelo se i iz razgovora, ni on sam nije imao više saznanja, osim onoga što mu je rekao Milošević. Zaista sam bio razočaran takvim nepoštovanjem dogovorenog. Posebno sam strepio od oduševljenja prema kandidatu o kome, uza sve napore i prikupljene informacije nisam pronašao nijedan razlog za entuzijazam. Zbog njega nije trebalo da budemo tako politički poniženi, jer, u krajnjem, stvar se svodila na to. Tim povodom smo održali sjednicu Glavnog odbora DPS, ponovili zahtjev da mandatar bude iz Crne Gore i javno predložili Mila Đukanovića ili Momira Bulatovića. Iskreno, tada smo već znali da će se Ćosić opredjeliti za Milana Panića, pa smo htjeli da mu otežamo posao predlažući dvojicu prvih crnogorskih političara. Interni zaključak je bio da, bez obzira na sve, učestvujemo u Saveznoj vladi i damo joj šansu. Razumije se, to nije bilo napisano u veoma oštro intoniranom saopštenju sa sjednice. Odigrana je, dakle, još jedna politička igra. Ovaj put na našu štetu, i mi smo morali dostojanstveno da je istrpimo. Referendum, koji je imao niz dobrih strana, pokazao je i jednu nepovoljnu za tadašnju crnogorsku vlast. Mi smo, naime, imali imperativni mandat da stvorimo zajedničku državu sa Srbijom, a ne da je razbijemo zbog bilo kojeg personalnog rješenja. To nismo znali samo mi, nego i naši partneri iz Srbije, usljed čega nisu pokazivali višak obzira prema našoj poziciji. Razmjenjali smo političke signale, i oni koji odlučuju su znali da ćemo, bez obzira na oštrinu javnih nastupa, na kraju biti kooperativni. Panić ili - apsa! NEPOSREDNO nakon ove sjednice Glavnog odbora DPS, nenajavljeno, i mimo bilo kakvog običaja, u moj kabinet je banulo šest generala JNA, na čelu sa Neđom Boškovićem, glavnim bezbjednjakom, i Mikom Stefanovićem, uticajnim i perspektivnm komandantom Ratnog vazduhoplovstva. Tu su još bili i generali porijeklom iz Crne Gore Domazetović, Radinović... Sekretarica mi je rekla da ih je smjestila, ponudila kafom i rakijom, a oni su, pored izvinjenja što se nisu najavili, poručili da treba kratko da se vide sa mnom i da će čekati sve dok ne budem imao vremena. Vrijeme sam odmah našao. Sa svakim od njih sam se već bio upoznao, pa je susret u početku imao drugarski ton. Ipak, uskoro sam ih upitao kojim dobrom su se, ovako iznenada, zaputili kod mene. Najgore od svega je bilo što je sasvim ozbiljno mislio to što je rekao, iako, naravno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se njegova prijetnja ostvari. Nego vi lijepo popijte tu kafu, pa polako na srećni put. Dobrica Ćosić je mandat dao Milanu Paniću. Milan Panić je formriao Vladu u kojoj su bili istaknuti članovi DPS Crne Gore. I, naravno, generali me nisu uhapsili. Kada sam upoznao Milana Panića prestao sam da se ljutim na njega. Da bih se na nekog naljutio, prije svega treba da ga shvatim ozbiljno. Ovaj gospodin je bio šarmantan, energičan i možda još nešto, ali ozbiljan, svakako, nije bio. Nije se znalo kojim se jezikom zvanično govori, on sam nije poznavao svoje ministre, a stvarne ekonomske probleme zemlje nije mogao ni da nabroji, a kamoli rješava. Da bi stvari, makar osnovno funkcionisale, njegov posao je faktički preuzeo potpredsjednik Radoje Kontić. NJemu su ruke bile višestruko vezane, ali je uspjevao da makar spriječava najveće štete. U Palati federacije su često održavani sastanci tijela za koordinaciju državne politike. Predsjedavao je predsjednik Ćosić, a prisustvovali su Milan Panić sa svojim stranim savjetnicima i prvi ljudi republika članica. Dobrica Ćosić je imao ugled i značaj, Milan Panić je bio u bestežinskom stanju, ali prava politička i državna moć bila je u rukama republičkih predsjednika i vlada. Zato su ovi sastanci imali puni smisao. Često bi, nakon prvih nekoliko minuta, diskusija krenula na engleskom jeziku. Predsjednik Savezne vlade se mnogo lakše koristio njime, a podrazumijevalo se da tako govore njegovi savjetnci. Jedini koji su ovo doživljavali kao nepremostivu prepreku bili su Dobrica Ćosić i Milo Đukanović. Ovaj drugi se, barem zbog toga, nije posebno nervirao. Ali Dobrica Ćosić je izgledao užasnut što mu treba prevodilac i u ovom domaćem razgovoru. Na samom početku ovakvog načina rada, predložio sam da Milan Panić uradi posao zbog kojeg je došao na čelo Savezne vlade. Tražio sam da ode u SAD, pronađe značajnu agenciju za odnose sa javnošću i kupi projekat podizanja imidža Jugoslavije u najmoćnijoj zemlji svijeta. Milan Panić, očigledno, ne poznaje zemlju kojoj je predsjednik Vlade, ali bi trebalo da bolje od svih nas zna Ameriku, što je u ovom trenutku važnije jer ga je to i preporučilo za dužnost. U deviznim rezervama zemlje ima oko 250 miliona dolara, i ja mislim da nema preče potrebe nego da se sva ta sredstva angažuju za ovu namjenu. Neka boravi u Americi dok ne postigne taj značajan cilj, a u međuvremenu će Vladu, kao i dosada, voditi njen potpredsjednik. Predlog je odmah i jednoglasno prihvaćen. Milan Panić je otišao u SAD, ali nije uspio da angažuje nijednu značajnu PR agenciju. Razlog, finansijske sankcije prema Jugoslaviji. Zbog njih nije bilo moguće izvršiti legalna bankarska međudržavna plaćanja. Tako smo bili onemogućeni da, na način koji je legalan i efikasan, utičemo na povoljniji odnos Amerike prema našoj zemlji. Godinama su kritičari naše politike ukazivali na ovaj propust, ali mnogi nisu htjeli da vide činjenice. One govore da smo to namjeravali. Doveli smo na čelnu državnu funkciju čovjeka koji je više Amerikanac, nego Srbin. Ne žaleći smo odvojili pare, zakucali na prava vrata, ali nismo mogli da ih izvana otključamo. Znali smo šta se mora uraditi. Valjda smo bili pametni, makar koliko i Hrvati, bosanski Muslimani ili kosovski Albanci. Svi oni su imali svoje lobiste u ovoj zemlji. Odluka da to njima bude dopušteno, a nama ne, nije bila naša. A mi je nismo mogli promijeniti. PISAC I - STVARNOST JA sam imao istinsko zadovoljstvo da, tokom tih burnih mjeseci, sarađujem sa predsjednikom Ćosićem. Bila je prava privilegija upoznati tako velikog pisca i umnog čovjeka u prilikama koje je najbolje opisati kao niz neprekidnih iskušenja. Bilo je trenutaka kada se u svemu on nije mogao najbolje snaći. Ipak to nije bio njegov svijet. Ovdje su junaci i dobri i loši bili stvarni ljudi, a uz to i političari. Priče koje kruže ovim svijetom imaju svoja profesionalna pravila. Najčešće ne znače ono što mislite da bi trebalo. Privrženik odmjerene i višestruko promišljene riječi, kakvim sam ga doživljavao, odskakao je od slike klasičnog političara. Obrazloženja, zašto - da, a ne - ne, ma kako umna i književno nadahnuta bila, nisu nikoga interesovala. Ovdje se igrao brzopotezni šah u kojem se i pravi velemajstori često izgube. Slobin adut — Kostić U OKVIRU jedinstvene izborne kampanje, posebnu pažnju je privlačio izbor prvog predsjednika Republike. Bilo je devet prihvaćenih predsjedničkih kandidata i većina je imala politički ugled i značaj. On je bio bodibilder i statista u nekim istorijskim filmskim spektaklima. Nasuprot svojoj impozantnoj pojavi, imao je piskav, gotovo ženski glasić i, ne naročiti, nivo inteligencije. NJegova kampanja je izazivala urnebesnu zabavu u podgoričkim kafićima, a neke izborne poruke koje je lansirao, dugo su se prepričavale kao odlični vicevi. Imao je jedan veoma uspješan plakat. Na njemu su bile, jedna pored druge, njegova i moja slika. On istreniran, sa zategnutim svakim mišićem. Pored njega, ja sam izgledao jadnije nego inače, slikan kako izlazim iz mora, sa vidnim naslagama sala na stomaku. Poruka upućena biračima bila je da biraju kako žele da izgledaju. U prvom krugu glasanja, dobio sam 43 odsto glasova. Drugi je bi Branko Kostić sa 24, treći Slavko Perović sa 18, a četvrti Novak Kilibarda sa devet odsto osvojenih glasova. Po zakonu, dvojica sa najviše glasova idu na ponovljeno glasanje. Branko Kostić, bivši član Predsjedništva SFRJ i donedavni član Glavnog odbora DPS, bio je veoma neugodan politički konkurent. Da sam ja mogao da biram, on bi bio posljednji kojeg bih izabrao. Mnogi su, uz sve ostalo, smatrali da smo kandidati iste partije. Poznato je da, u uslovima višepartizma, političke stranke ističu samo jednog kandidata, jer sve drugo znači rasipanje partijskih potencijala i glasova birača. Unutar DPS je vođena debata i predlagani su kandidati za predsjednika Republike. Moje ime je najčešće spominjano i Glavni odbor DPS je utvrdio i istakao moju kandidaturu. Branko Kostić je u tom postupku učestvovao i nije ga osporavao. To je značilo da svjesno krši pravila partije i da je sam napustio DPS. NAŠE sučeljavanje je bilo korektno, ali politički veoma teško. Mnogo poslova i dugo vremena smo radili zajedno, a razlike koje smo ispoljavali, nisu bile tako uočljive za najšire biračko tijelo. Uz to, osnova njegove kritike je bila moja odluka da prihvatim predlog lorda Karingtona na Konferenciji u Hagu. Javna diskusija o diplomatskim nijansama, čemu je on težio, nije mogla privući pažnju birača i štetila je obojici. Zato sam se udaljavao od te teme. Ne stoga što nisam bio u pravu ta stvar je, inače, bila odavno gotova , nego što mi je trebalo neko atraktivnije, životnije područje. Ono koje će više motivisati građane da presude ko je od nas dvojice prihvatljiviji. U tim vodama on je vidno zaostajao. Zvanična objava moje pobjede 63 naprema 37 odsto glasova i proglašenje za prvog neposredno izabranog predsjednika Republike Crne Gore, zatekla me u Ženevi, na mirovnoj konferenciji. Vijest mi je saopštio i prvi čestitao lord Dejvid Oven. Budući da je i sam nedavno dobio mandat predsjednika Republike, bio je dobro raspoložen i pun zajedničkih planova. Znam da je Tvoj kandidat bio Branko Kostić. U Tvom kabinetu je bio njegov beogradski izborni štab. Tvoj čovjek od povjerenja Mihalj Kertes, specijalnim avionom je donosio podatke kojim sam trebalo biti kompromitovan u TV duelu. Sve to sam znao odavno, a nisam rekao nijednu javnu riječ. Ja se, čak ne ljutim na Tebe. Razumijem da bi Ti više odgovarao Kostić, jer bi Te slušao i stvarao manje problema od onih koje sam Ti ja dosada napravio i na koje, zasigurno, možeš računati i u budućnosti. Ti si izabrao Kostića, a narod Crne Gore mene. Ja sam crnogorski predsjednik i nemam veće želje, nego da ostvarim najbližu i najiskreniju saradnju sa Srbijom. Ako tako misliš i Ti, rukujmo se, zaboravimo šta je bilo i radimo svoj posao! Branio se bujicom riječi. Nemoguće je da sam nasjeo takvim dezinformacijama. Pogrešni su mi podaci i zlonamjerni izvori. NJemu nikad ne bi palo na pamet da uradi tako nešto, bilo kome, a posebno meni kojeg cijeni, podržava i voli... Utom je zazvonio telefon. Bila je to njegova supruga, koja je, saznavši da sam tu u gostima, htjela neposredno da mi čestita na izboru. U trećoj rečenici mi je kazala da je stalno govorila Slobodanu da ne treba da podržava Branka Kostića, a on nije htio da je posluša. Slobodan je sve to čuo, ali to nije ni najmanje promijenilo njegovu prethodnu priču. Inače, cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem. Svaki takav postupak, objektivno bi značio udaljavanje Crne Gore od Srbije. A sve što osjećam, znam i mislim, u političkom i svakom drugom pogledu, govori mi da je to pogrešan put. Crna Gora nema većeg prijatelja i zaštitnika od Srbije. Vjerujem da važi i obrnuto. To držim za istinu, nezavisno od trenutnog stanja političkih odnosa snaga između ove dvije države, ili unutar njih samih. Stoga je prva dužnost predsjednika Crne Gore, da u predsjedniku Srbije ima najbližeg saradnika i, ako je moguće, pravog prijatelja. Lični odnos može biti važan, ali presudno je što to mora biti prvi nalog povjerenog im posla. Ovoga sam se uvijek držao, čak i kada je izgledalo da druga strana trenutno zanemaruje ovu istinu. Sve u svemu, pred Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem su bile godine pune iskušenja, u kojima je međusobna saradnja bila imperativ ne samo ostanka na vlasti, nego i očuvanja zajedničke države i spriječavanja većih narodnih patnji. Novine su objavile tekstove kako sam izdao srpstvo i Srbiju i kako sam, na mala vrata, htio da ostvarim nezavisnost Crne Gore. Zaboravljeno je da je Skupština Crne Gore, upravo na predlog Predjsedništva, još 8. Užas zvani sankcije SAVEZNA Republika Jugoslavija, zajednička država republika Crne Gore i Srbije, proglašena je 27. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija Rezolucijom br. Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe su bili vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici. Mi koji smo bili na čelnim mjestima državne politike nismo imali ni najmanje iluzije da su sankcije bezopasne i da će biti kratkotrajne. Daleko od očiju javnosti, uporno i u stalnoj trci sa vremenom, pripremali smo taktiku privrednog i državnog preživljavanja. Prijetila je blokada svih državnih finansijskih sredstava, zaprijećeno je oduzimanjem naših brodova svuda po svijetu, onemogućeno je plaćanje prema inostranstvu čime su spriječeni svaki uvoz i izvoz osim humanitarnog, koji je dozvoljavan po posebnoj proceduri, što je značilo nikad, ili još kasnije. PODMUKLA KAZNA I SADA me prođe užas koji smo osjećali dovedeni do ponora normalnog, svakodnevnog života, sa više nego jasnom namjerom da u njega budemo gurnuti. Pod vidom spriječavanja jedne humanitarne katastrofe - u Bosni i Hercegovini, priređena je nova. Ne mogu reći da je bila teža, jer kod nas, ipak, nije bilo građanskog rata, ali bila je podmuklija, uvijena u brigu za druge i usmjerena ka miru. Spolja je, zaista nekome moglo izgledati tako. Iznutra, sve je bilo potpuno drugačije. Prijetila nam je glad, kolaps javnih službi, galopirajuće osiromašenje i, kao neumitna posljedica svega toga, unutrašnji sukobi. Sankcije su posebno bile teške budući da je ogromna većina građana Crne Gore i Jugoslavije bila duboko uvjerena da nije kriva za ono za što optužuju njihovu zemlju. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, ali sam i vidio iz svih diplomatskih kontakata, da je to pitanje presuđeno i da svi argumenti koji ga osporavaju, odlaze niz vjetar i niko ne želi da ih čuje. U Crnoj Gori je, uskoro, napravljen precizan plan aktivnosti kao odgovor na očekivane sankcije. Strateške odluke donošene su kod mene, u kabinetu predsjednika Republike. Slično je rađeno i u Republici Srbiji. Često smo razmjenjivali ideje i iskustva kako da nadmudrimo one koji žele da prekinu svaki vid normalnog života u našoj zemlji. Srbija je, ipak, imala više mogućnosti da organizuje život pod takvim okolnostima. Ne samo zbog svoje veličine i privredne strukture, već i svog neposrednog okruženja Bugarska, Rumunija, Makedonija... BUŠOV NALOG U SKLOPU spomenutog programa, mi smo u Crnoj Gori prilično spremno dočekali stupanje na snagu ovih kaznenih mjera. Ili, da bude istinitije, uradili smo što smo mogli. Jer, tolikoj nevolji koji nam je prevaljena, niko se nije mogao dobro suprotstaviti. Kasnije je i to urađeno, ali na osnovu izvršne naredbe tadašnjeg predsjednika SAD DŽordža Buša, starijeg koji je svojim izvršnim nalogom, samo tri dana prije nego li će napustitu Bijelu kuću, nabrojao imena svih preregistrovanih brodova i naredio njihovo zadržavanje u lukama u kojima budu zatečeni. Lično nisam vjerovao da je to posao kojim će se baviti predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu, ali pogriješio sam. Bavio se čak i tim! Sva ova, nazovi, rješenja koja smo preduzeli, otvarala su nove i nove krugove problema koji su nas zasipali kao lavina. Ali on i njegov zamjenik u kotorskom preduzeću gospodin po imenu Branko Vujović , nisu bili samo formalni, već su mogli postati stvarni vlasnici ovog malteškog pomorskog preduzeća. Na Malti su mogli da prodaju preduzeće i sa pedesetak miliona dolara u džepu zatraže i dobiju politički azil Zapada, kao žrtve režima koji je, po zapadnim standardima, ionako bio kriv za mnoga nedjela. Nijedno domaće pravo ih ne bi u tome moglo spriječiti. NOVAC I POLITIKA ZATO smo donijeli odluku da nikada obojica istovremeno ne smiju biti van zemlje. Pasoši su im bili u kotorskoj policiji, pa dok se jedan ne vrati, drugi nije mogao da putuje. To im je, svakako, otežavalo život, ali je meni savjest bila unekoliko mirnija. Negdje na početku primjene ove mjere, u moj kabinet je ušao impulsivan - kako ga je Bog dao Nikola Samardžić i zapraskao da je uvrijeđen što mu država ne vjeruje i što mu je oduzet pasoš, pa ne može na neki važan put. Prekinuo sam taj napad moralističkog samoljublja jednostavnom istinom. Rekao sam da mu, kao saradniku, vjerujem i da cijenim njegov ukupan doprinos. Ali, nastavio sam, ne vjerujem mu baš u iznosu od pedeset miliona dolara. Cifra koja je u pitanju predstavlja iskušenje za bilo koga, pa i za njega samoga. Isplatu svog novca dočekali su na granici fizičke egzistencije. U to vrijeme sam odavno bio ostavio politiku iza sebe. Ipak, stalno mi je bilo na pameti da je sav novac koji su ovi nevoljnici tražili, bio manji od iznosa koji je oteo njihov bivši direktor Samardžić. Punu deceniju nakon ovih događaja, agonija ove kotorske firme, je okončana. Svi brodovi su prodati, a ostali su silni dugovi koje stečaj nije mogao ni djelimično namiriti. Dugovalo se i pomorcima i to za višegodišnje zarade. Jedan dio njih se odlučio na štrajk glađu, kao posljednje sredstvo da dođu do svog novca. NJihovo, i mučenje sve dobronamernije javnosti trajalo je predugo. RAČUNICA BIVŠEG MINISTRA NAŽALOST, moje su se streplje pokazale opravdanim. Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola Samardžić napušta politiku i kompaniju i seli se u Australiju. Situacija je bila potpuno apsurdna, kao što će biti u svakom narednom slučaju. Nismo mogli domisliti šta da radimo sa Nikolom Samardžićem. Formalno, novac je bio njegov i samo on je mogao raspolagati sa njim. Morali smo vjerovati i koliki je iznos u pitanju, jer izvod sa nečijeg privatnog bankovnog računa, nije informacija koju može pribaviti iko drugi, osim njegovog vlasnika. U međuvremenu, Nikola Samardžić je ponudio kompromis. Prepisaće novac na račun svog nasljednika, s tim da će zadržati četristo hiljada US dolara. Naime, poručio je sa Kipra, da mu je plata kao ministru i direktoru kompanije bila mala, pa je sebi odredio po dvadeset hiljada dolara mjesečno, puta dvadeset mjeseci. Čist račun duga ljubav, rekao bi bivši ministar!? Šta nam je drugo ostalo? U dvorcu kralja Zogua NAKON uobičajenih diplomatskih peripetija, utanačena je moja posjeta Albaniji i susret sa predsjednikom Salijem Berišom. Datum te posjete zaslužuje da bude zapamćen. Prije samog susreta sa albanskim predsjednikom, bio je predviđen kraći odmor u prostorijama koje su nam stavljene na raspolaganje. Meni su dali dio dvorca kralja Zogua. U životu nisam vidio a, vidio sam poprilično veću spavaću sobu, niti veće kupatilo. Da bih provjerio utisak, ugrubo sam premjerio prostor. Prva računica je pokazala da spavaća soba ima preko dvjesta kvadrata, a kupatilo nevjerovatnih sedamdeset. Za precizniju računicu nije bilo ni potrebe, ni vremena. Konačno, susret sa Salijem Berišom - centralni motiv ovog putešestvija. RAZGOVOR SA BERIŠOM TADAŠNJI albanski predsjednik odavao je utisak pravog gospodina. Po profesiji kardiohirurg, školovan u Parizu za vrijeme potpune izolacije njegove zemlje predstavljao se kao žrtva prethodnog režima, što njegov životni put nije baš potvrđivao. Bio je naočit, besprekorno obučen i odlično je govorio francuski jezik koji smo odabrali za komunikaciju. U sali je bilo ministara, savjetnika, prevodilaca, ali, u stvari, bili smo samo nas dvojica. Objektivno, radilo se o značajnom susretu. Prvom nakon tolikog niza godina međudržavnog ignorisanja, pa i neprijateljstava. Susretu koji je mogao da ima izuzetne posljedice. Vjerujem da smo obojica toga bili svjesni. To je bio trenutak da se razgovor okrene u pravcu koji sam želio. Zamolio sam ga da tu temu preskočimo. Ja sam ovdje, kao visoki predstavnik svoje zemlje. Došao sam nakon pedeset godina i zahvalan sam što mi je on to omogućio. Ovdje sam da pričamo o stvarima, nastavio sam, o kojima vjerujem da se možemo složiti. Među njima, svakako, nije pitanje Kosova i Metohije. Kakva je situacija u toj srpskoj pokrajini, do našeg susreta ne bi došlo ni za nekoliko narednih vjekova. Ali, ako ne možemo sve, možemo bar nešto. Ispričao sam mu da je moja baba, za vrijeme Drugog svetskog rata, u našoj kući, nekoliko mjeseci, liječila ranjenog albanskog partizana. Znači, nismo bili toliko daleko! Stvorili su se uslovi da pređemo na posao. Meni je trebala nafta, a ne samo lijepe zajedničke uspomene. Zvanično, to je bilo formulisano na sljedeći način. Treba razvijati malograničnu saradnju i omogućiti ljudima da se srijeću i posjećuju. Podsjetio sam da ima bliskih srodnika koji se nisu vidjeli preko pola vijeka. Onda sam spomenuo i naftu, odnosno nama toliko potrebne derivate. Budući da je razgovor bio sniman i sasvim sigurno prisluškivan , ovo se podrazumjevalo i spadalo je u osnovnu diplomatsku pristojnost. Predlažem, samo, da ih poštujete na sličan način kako to radi, recimo, bivša jugoslovenska republika Makedonija. Ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao bi ostvariti lijepu zaradu. NJu nije teško izračunati, ako se pođe od pretpostavke da je minimum jedan fening po litru. Ponavljam, to bi radili građani, a ne države, pa bi sankcije bile formalno poštovane... NAFTNI PUT NIJE bilo potrebe da nastavljam. Neke argumente je bilo bolje prećutati. Tadašnje ekonomske prilike u Albaniji bile su za naše pojmove - doslovno albanske. Centralni dio države, oslonac vlasti predsjednika Beriše, preživljavao je zhvaljujući humanitarnoj pomoći i oskudnim donacijama. Južni se oslanjao na Grčku u kojoj su mnogi radili legalno, ili na crno. Sjeverni, Skadarski region, nije imao druge perspektive nego da se, na bazi mog predloga, posveti trgovini naftom preko Skadarskog jezera. Ali, bilo bi neukusno da sam ja o tome rekao i jednu jedinu riječ. Tim prije, jer sam znao da on zna da ja to znam. I to je bilo to! Duboko u sebi sam bio siguran da će on prihvatiti ponuđeno. Znao sam i da mu ni neka strana sila, prije svega Amerika, neće zabraniti da tako postupi. Jer, ma koliko paradoksalno izgledalo, ovakvo kršenje sankcija je upravo bilo u samom njihovom duhu. Cilj njihovih kreatora nije bio da mi, po svaku cijenu, ostanemo bez kapi nafte, nego samo da je papreno platimo i dobro se pomučimo da dođemo do nje. Uz to, ogromna količina novca će se preliti iz Jugoslavije u Albaniju. Poznati američki pragmatizam i ovdje je dolazio do izražaja. Zašto bi oni trošli svoj novac pomažući Albaniji, kad mogu da stvore uslove da to neko drugi učini umjesto njih? Albanska strana je prihvatila naš predlog. To je značilo, prvo, uvoz u Albaniju mnogostruko većih količina derivata od uobičajenih i, tek drugo, njihovu prodaju u sjevernom dijelu zemlje, preko lokalnih sitnih, a vremenom i sve krupnijih dilera. NAFTNA GROZNICA PREKO Skadarskog jezera i okolo, kopnenim putevima plovila i vozila su prolazila pored graničnih jednica vojske i policije, bez zaustavljanja i kontrole. Istovar je vršen na tačno određenim lokacijama, kojih je trebalo biti što je više moguće. U jednom trenutku ih je bilo više od trideset. Sve te poslove radili su privatnici koji su ostvarili veze sa druge strane granice. Oni su bili faktički uvoznici nafte i državni organi su ih, sa stanovišta internog zakonodavstva, upravo tako i tretirali. Najvažnija odrednica ovakvog načina rada, bilo je odsustvo bilo čijeg monopola. Svako je mogao da uvozi naftne derivate i svako je morao da prođe istu proceduru propisanu od strane države. Ona se sastojala u obaveznoj kontroli na izlaznim tačkama sa ovog područja. Količine su morale biti prijavljene i na njih se morala platiti propisana taksa. Ko ih nije posjedovao, ostajao je i bez tereta i bez vozila koji su mu oduzimani pozivom na odredbe carinskog zakona. Zarada za ove preduzimljive ljude bila je velika. Zato je, većina njih poštovala stroga pravila igre koja su se, prema svim saznanjima, primjenjivala beskompromisno, pa niko nije htio da rizikuje veliki gubitak, zbog male ekstra-dobiti. Pored lokalnog stanovništva uz jezero u poslove su se uključili mnogi sposobni i promućurni ljudi. Nije bilo rijetko da se uortače zadrti albanski nacionalisti i ultraradikalni Srbi. Mogućnost dobre zarade, otupjela je sva njihova predubjeđenja. Država kao švercer UPRKOS svim naporima, privreda Crne Gore je tonula u nezadrživu katastrofu. Mnogima nije poznato da je od svih republika bivše SFRJ, upravo Crna Gora imala najveću zavisnost svog društvenog bruto proizvoda od spoljnotrgovinske razmjene uvoz i izvoz. Sankcije su, stoga, najteže djelovale upravo na njenu privredu. Odlučili smo da naš državni buxet punimo na račun sredstava koja pripadaju buxetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije. U donošenju ove državne i političke odluke, ne samo da sam učestvovao, već sam na nju presudno uticao. U to doba, moj politički autoritet je bio neprikosnoven, kako u Crnoj Gori, tako i na nivou federacije. Znam da to nije danas popularno ili razumno reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji po meni, najzaslužniji što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore. Sve ostalo je bila tehnika. JAVNOSTI je nedovoljno poznato da su prvi koraci u ovom prekomorskom ilegalnom poslu odavno napravljeni. Šverc cigareta brzim gliserima preko Jadrana, odvijao se još u vrijeme Titove Jugoslavije. Pokrovitelj su bile tada moćne savezne službe Državne i Vojne bezbjednosti, a putevi su išli preko Slovenije i Hrvatske. Gliseri su propuštani pored naših graničnih službi za fiksan iznos unaprijed plaćen u devizama. Sa italijanskim finansima i karabinjerima, tada nije bilo posebnih problema. Najčešće je dovoljno da se granica čuva samo sa jedne strane. A, bio je stvoren utisak o potpunoj nepropusnosti granica tadašnje SFRJ. Sve ovo je saopšteno od generala Nedeljka Boškovića i njegovih saradnika iz Vojne bezbjednosti VJ. Preko njega je ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru. Radilo se o čovjeku koji je bio u nekoj vrsti rodbinske veze sa Boškovićem, a čije ime je bilo Vanja Bokan. On se predstavljao kao biznismen, da bi kasnije stradao u nekom obračunu u Grčkoj. Sa naše strane, odredio sam magistra Milutina - Miška Lalića, direktora Agencije za strana ulaganja da koordinira i nadgleda ovaj više nego delikatan posao. Pokojni Miško Lalić je po svemu bio čovjek koji je mogao da to uradi na najbolji mogući način. Taj mi je čovjek bio neobično blizak, iako se nismo pretjerano družili. Prije politike, bili smo kolege sa Univerziteta i ja sam veoma cijenio njegovu odmjerenu riječ i promišljen stav. Uz sve ostalo, poticao je iz relativno imućne porodice i nikada nije ispoljio bilo kakav vid materijalne lakomosti. Konačno, bio je jedan od rijetkih visokih službenika tadašnje administracije koji je govorio strane jezike. JOŠ je trebalo uspostaviti vezu sa italijanskom stranom, odnosno sa njihovim lokalnim kriminalcima. To je bio najmanji problem. Oni su doslovno opsjedali crnogorsku Vladu. Naravno, predstavljali su se kao već prebogati biznismeni i kao ljudi koji žele da nam pomognu. Pokazivali su saosjećajnost prema patnjama naroda i nudili zajedničke poslove i ulaganja, kako bi se savladale i po njima nepravedne sankcije. Priče su zvučale primamljivo sve dok ne bi bile provjerene. Dugo je trebalo da razvijemo efikasan sistem provjere ozbiljnosti partnera koji su državi nudili vrijedne poslove. A, kada je to urađeno, nije ostala ni jedna jedina ozbiljna ponuda. Zbog svega toga, odlučeno je da se i na ovaj posao primijeni sistem koji je korišten u poslovima s naftom, tj. Dakle, tranzitom cigareta mogao je da se bavi svako ko bi ispoštovao propisanu proceduru. Najvžaniji dio modela i ovdje je bilo opredjeljenje da se nikome ne obezbjeđuje monopol i da se, makar fingira, slobodna tržišna utakmica. Svako sa crnogorske strane imao je svog partnera sa druge strane jadranske obale. Moguće je da su Italijani već tada bili dio neke veće cjeline, ali se kao takvi nisu predstavljali na ovim prostorima. Započeo je veliki posao sastavljen od mnogo učesnika. Vremenom, u Crnoj Gori je bilo preko pedeset autorizovanih dilera cigareta. Brze švercerske glisere, koji za svega dva sata preplove Jadransko more, građani su doživljavali kao one koji donose penzije, plate, socijalna primanja... I tada je to bila velika istina. Zamolio sam, jednom prilikom, Miška Lalića da mi detaljno ispriča kako ovaj posao stvarno izgleda. Priča je bila šokantna. Da bi platili cigarete i taksu, Italijani su donosili novac u velikim crnim vrećama za smeće. U pitanju su bile italijanske lire i njemačke marke, pretežno u malim apoenima i izgužvane od upotrebe. To je bio novac neposredno ubran na ulicama južne Italije. Vreće bi se praznile na velikim stolovima kako bi se izvršilo prebrojavanje. Po Miškovim riječima, haos je bio potpun. Novac je kipio na sve strane. Dosta ga je završavalo u xepovima državnih činovnika, uključujći i pripadnike Službe državne bezbjednosti, čije je prisustvo to trebalo da spriječi. Svađe između jedne i druge strane bile su stalne i niko nije mogao sa sigurnošću utvrditi koliko ima novca i po kakvim pravilima se on uplaćuje. Na kraju, zamolio me je da ga oslobodim ove dužnosti. Kao ozbiljan i pošten čovjek nije dalje želio da učestvuje u nečemu što se izmiče kontroli. Izašao sam mu u susret. Otada je sve prešlo pod neposrednu kontrolu Mila Đukanovića, predsjednika Vlade. UPRKOS svemu, posao je bio visokoprofitabilan. Ne samo za državu, već prije svega za neposredne učesnike. Stoga su zahtjevi da se uključe sve novi i novi partneri ubrzo proizveli usko grlo. Bilo je više cigareta nego li ih je moglo prihvatiti sivo italijansko tržište. Po zakonima ponude i potražnje, država je reagovala povećanjem takse. Postepeno, ona je došla do trideset dolara po boksu, odnosno porasla je za pedeset odsto. Posljedica je bila da se broj dilera smanjio. Vjerovatno zato jer su bili prisiljeni da se više njih udruži radi racionalizacije troškova. Sve je ukazivalo na to da se stvar otima kontroli. Svaki od njih je pokazivao da zna šta smo preduzeli i tražio da prestanemo sa podsticanjem šverca cigaretama. Kako je koji susret prolazio, bili su sve rezolutniji i donosili neposredne dokaze naše umiješanosti. Iz njihovih podataka, vidjelo se da je vrag odnio šalu. Sa mafijašima takvog kalibra, ni jača i organizovanija država poput njihove , nije mogla izaći na kraj. Za sve vrijeme trajanja sankcija, moj odgovor je ostao nepromjenjen. Tačno je - švercujemo, saopštavao sam im ono što su oni već znali. Šta nam je drugo preostalo? Stavili ste nas u zatvor, ogradili kaznama i zabranama, pa ne očekujete, valjda, da se ponašamo uglađeno i proevropski. Ne dozvoljavate nam ni lijekove da uvezemo prije nego li nas namučite do mjere da nam zatrebaju neki drugi. Šta vas briga što naše fabrike stoje, jer ne mogu da uvezu sirovine, čak ni za proizvodnju dječje hrane? S druge strane, nećete da našoj zemlji izručite nijednog odbjeglog kriminalca, iako vam dajemo dokaze da su počinili najteža krivična djela. Vi više vjerujete njihovim iskazima i primate ih kao političke azilante. Zašto bismo, onda, mi izašli u susret vašim zahtjevima? Posebno ako se zna da nije naša zemlja samu sebe isključila iz Interpola, već su to uradili drugi pod sumnjivom političkom motivacijom. OPASNI LJUDI ODBIJANJE njihovih zahtjeva tumačio sam i izostankom potpune policijsko-bezbjednosne informacije za koju su nas, uvijek, prikraćivali. Naime, i naša policija je znala da se radi o veoma opasnim osobama, ali nije mogla da utvrdi njihove međusobne odnose i jačinu veza. Na primjer, jedna od ličnosti sa liste zahtjeva za izručenje, bila je osumnjičena da je bacila ručnu granatu na policijsku stanicu na jugu Italije. Da li će, pitao sam ambasadore, neko njemu blizak, ukoliko ovaj bude izručen, krenuti da se sveti na nekom dječjem vrtiću? Glavni partner - mafija DEJTONSKIM pregovorima, prethodile su četiri godine užasnog građanskog rata u BiH i strašnih posledica po celi region. To je bilo i vrijeme stalnih napora da se pronađe diplomatsko rješenje i učini kraj ratu. Moj posao je bio da u svim tim pregovorima predstavljam Crnu Goru, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju i zastupam naše državne interese. Posao kojem se, u tadašnjim prilikama, niko ne bi mnogo obradovao, ali koji se nije mogao izbjeći sa mjesta na kojem sam bio. U tom mandatu, mnogo sam boravio u inostranstvu sumarno, gotovo četiri mjeseca. Konsultacije na federalnom nivou bile su, maltene, svakodnevne. Tako sam, kao predsjednik Crne Gore, sve više gostovao u svojoj republici i imao sve manje vremena da se posvetim rješavanju problema svakodnevice. Politički rečeno, izmicala mi se kontrolna a i naredbodavna uloga koju sam imao sve prethodno vrijeme. Istina, privid da o svemu odlučujem održavao se sve do otvorenog političkog sukoba sa Milom Đukanovićem, tj. On se sastojao u redovnim političkim sastancima ponedeljkom i petkom u mom kabinetu. Na prvim se utrđivalo šta sve i na koji način mora biti obavljeno u nedjelji koja počinje, a na drugima je sumirano šta je od toga ostvareno. Obavezni učesnici sastanaka su bili Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i potpredsjednik DPS i Svetozar Marović i Milica Pejanović-Đurišić, takođe u svojstvu potpredsjednika vladajuće partije. MILOVI ARGUMENTI JA sam, tako, počeo da potpuno zavisim od informacija koje sam dobijao, prije svega od Mila Đukanovića. Svaki unutrašnji politički, ili ekonomski problem, predstavljen je na način koji je sugerisao i jedino moguće rješenje. Kad bi ono bilo prihvaćeno, dobilo bi oreol ne samo stava vlade, nego podršku ukupne čvrsto organizovane i jake vladajuće partije. To je za Đukanovića bila više nego lagodna pozicija. Ja sam vjerovao u istinitost njegovih navoda. Godinama smo uspješno i dobro sarađivali, mnogo nevolja zajednički pregrmjeli, pa nisam želio da sumnjam u njegove riječi. Uostalom, šta mi je drugo i preostalo? Posvećen mirovnim pregovorima i stalnim boravcima u Beogradu, jednostavno nisam imao ni vremena, ni snage da ulazim u sve lokalne finese. To, razumije se, i nije bio posao za predsjednika Republike, ali je morao da bude posao predsjednika vladajuće partije. Na jednom od takvih sastanaka, Milo je izložio probleme vezane uz šverc cigaretama. Rekao je da se ovim poslom bavi preširok krug ljudi, da se više ne može obavljati uspješna kontrola, da cigarete sve više ulaze u sive kanale unutar same zemlje, te da državni prihod po ovom osnovu ozbiljno opada. Ovo je značilo uvođenje monopola, odnosno odabiranje onih kojima će biti omogućeno da švercuju, od onih kojima će to biti zabranjeno. Budući da je u pitanju bio ogroman novac, onda bi i sama dozvola licenca postala predmet kupovine, što otvara novi krug korupcije. Ovaj put ne sitne, do par stotina maraka, već krupne, korupcije koja se mjeri milionima. Zbog toga nisam odobrio taj predlog. Procjenio sam da je manja opasnost za državu zatečeno stanje, od onoga koje bi nastalo primjenom mjera koje on predlaže. Dugo smo raspravljali i zaključili da se broj domaćih partnera, ipak, smanji, ali da ih ne bude manje od dvadeset. Takođe je odlučeno da se Služba državne bezbjednosti, odnosno grupa ljudi u posebnom timu, posveti kontroli posla i obezbjedi plaćanje državnih taksi. U državi nije bilo bolje slubže za ovu namjenu, ali kakvi su bili konkretni ljudi koji će raditi ovaj posao, pokazalo je tek vrijeme. CRNOGORSKI TAJKUNI TOM prilikom i nikada poslije, Milo Đukanović, koji je neposredno preuzeo svu kontrolu nad ovim poslom, nije spominjao svoje kontakte sa italijanskim mafijašima. O njima sam saznao tek kasnije i uvijek posredno, mada sam morao pretpostaviti da ukrupnjavanje, koje je tražio sa naše strane, je moralo da ima istu posljedicu i sa strane italijanskih partnera. U igru su, dakle, ušli sami šefovi mafije i stvar se naglo uozbiljavala. Na to je uticao i porast obima prometa. Tolike količine se više nisu mogle plaćati gotovinom, kao na početku posla. Počele su uplate na račune stranih banaka Kipar, Švajcarska... Zbog sankcija i same prirode posla, sve je vršeno u dubokoj tajnosti. To su bili idealni uslovi da mnogobrojni pojedinci iz Milovog okruženja debelo napune svoje, umjesto računa Crne Gore. Vremenom, kako se taj lopovski sitem zaokruživao, u meni je sazrela odluka da se od svega distanciram. Bez šverca cigaretama, država nije mogla da preživi i ja sam nastavio da branim ovo opredjeljenje. Ali, taj posao je postao leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa. Kad već nešto mora da se trpi, a ne može da se promijeni, jedino što čovjek slobodno može da odluči jeste da u tome sam ne učestvuje. Sreo sam, u par navrata, neke od njih osjećajući početak snažne želje da njihova imena i likove što prije zaboravim. Oni su se kretali u najvišim državnim krugovima. Kažu da samo tri stvari čovjek ne može da sakrije od drugih ljudi. To su: kašalj, zaljubljenost i novac. Osobe o kojima je riječ su prosto kašljale o zaljubljenosti u sopstvene milione. Bilo je dovoljno samo baciti pogled na njih pa dodatno učvrstiti uvjerenje da sebi, ni nikome od meni bliskih ljudi, ne dopustim srozavanje na taj nivo duhovne bijede, a materijalne bestidnosti. PROKLETE PARE ISTINE radi, moram da kažem da ovo nije bilo lako provesti u djelo. Kao poslovni ljudi, imali su jasnu računicu. Sami ne mogu da uđu u taj krug povlašćenih. Ja mogu to da im ostvarim i oni su spremni da dobit dijelimo. Meni je trebalo da pripadne oko dva miliona dolara. Za samo jedan kratak telefonski razgovor!? Ideja da dobijem tolike pare, neobično mi se svidjela. Bilo je lijepo zatvoriti oči i zamisliti kao svoju toliku gomilu zelenih novčanica. Ali, užitak je bio kratkotrajan. Kako da ih objasnim svojoj djeci? Kako da ostanem sam sa sobom u godinama koje budu slijedile?! Na početku nisu vjerovali. Onda su se ljutili. Na kraju su zaključili da sam budala. E, onda sam se ja naljutio na njih. LJutio sam se što ne razumiju da bih sve što sam dotada rado i sve u šta vjerujem, zgazio tim jednim telefonskim pozivom. LJutio sam se što ne shvataju da su to proklete pare i da se niko nije izvukao iz mafijaškog zagrljaja u koji su oni htjeli i u koji su pokušali i mene da uvuku. Naljutio sam se do tačke da više nisam htio da ih vidim i trošim svoj život na njih. Rezultat - nismo razgovarali više od dvije i po godine. Poslije toga, došli su da mi se izvine i da mi se zahvale. Priznali su da sam bio u pravu i da bi im najveća životna greška bila da su se uključili u posao šverca cigaretama. ISTINA IZA LEĐA U NAJŠIROJ javnosti, a posebno u državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane. Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar Marović sa suprugom Đinom. Tada smo se često porodično družili, pa sam se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga što sam tražio od njega , nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja. Ni Milica Pejanović-Đurišić nije izostajala. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To je, malodušna Milica - velikodušno, prepuštala meni. Milica nije podnosila ni Svetozara Marovića divna družina najbližih saradnika, reći će neko. Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja. Duvan stiže s neba! POZVAO sam Svetozara Marovića i pokazao mu dokumenta. Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima! A nije moglo ništa ni da se dokaže. Ostalo je da se ćuti. I to po pravilima političkog ćutanja. Kopiju ovih dokumenata imao je i Milo Đukanović. Vjerujem da su oni bili najdjelotvornije sredstvo ubijeđivanja da Marović uvijek politički podržava Mila Đukanovića, naročito u sukobu sa mnom koji je ubrzo uslijedio. Iako, dakle, više nisam bio u stanju da pratim šta se zbivalo sa daljim modifikacijama švercerskih kanala prema meni je izgrađivana zavjera ćutanja , golim okom se moglo vidjeti da to sve više postaje privatni, umjesto državni biznis. Uskoro su na Podgorički aerodrom počeli da slijeću veliki transportni avioni krcati cigaretama. Dešavalo se da ih bude i po pedeset u jednom danu. Oni uopšte nisu postojali. Barem tako su vođeni sa stanovišta državne administracije. Tehnika je bila bezobrazno jednostavna. Naime, svaki je avion, prilikom prelijetanja Podgorice, prijavljivao kvar i tražio dozvolu za tehničko slijetanje. Po svim propisima, dozvola se izdaje trenutno. Kada avion sleti on mora biti pod stalnim policijskim nadzorom kako iz njega ne bi izašli ni ljudi, ni roba mimo carinske procedure. Policija bi, zaista okružila avion i organizovala istovar i pratnju do obližnjih magacina. Istovareni avion bi, odjednom postao ispravan i sposoban za nastavak leta. Ovlašćeni policijski činovnik bi sastavio zapisnik o tome da ništa iz njega nije izneseno i let je nastavljen sa čistim papirima i praznim trupom. I tako hiljadama puta. Cigarete su, doslovno, padale sa neba, a da ih, u stvari, nikada nije ni bilo, potvrđivali su oni kojima su donesene. SAMOUVERENI ĐUKANOVIĆ POČETKOM 1996. Odgovor je bio potvrdan. Da li je moguće da se to uradi za mjesec dana, bilo je moje sljedeće pitanje? Čini mi se da taj dan nismo dočekali. Samouvjereni Milo je zaboravio da nije lako izaći iz tog kola. Mafija ne toleriše prekid kolanja novca. Nije važno da li se neko namirio, pa mu lično ne treba više. Novac mora stalno da pritiče, inače... Konačno, sva ova dešavanja - ma koliko ja ili bilo ko drugi politički i pravno osuđivao Mila Đukanovića, do dan danas, nisu previše izmijenila moja osjećanja prema njemu, kao dugogodišnjem saradniku i mlađem prijatelju. Za kraj ove sumorne priče i jedan posebno važan detalj. Sve ove lokalne igre ne bi bile moguće da nisu odobrene od glavnih svjetskih centara moći. Za ovu robu, u svjetskim razmjerama, mora se znati ko je kupac i za koje područje. Drugo, da je neko htio da sve ovo spriječi, to bi i uradio. Dokaz za to daje naredna zanimljiva dogodovština. Prilikom jednog od mnogobrojnih susreta sa Ričardom Holbrukom, američkim mirovnim posrednikom, on je prigovorio Slobodanu Miloševiću i meni, da ne poštujemo tu mjeru i da smo nastavili sa dopremanjem pomoći Vojsci Republike Srpske. Milošević je najodlučnije odbio prigovor, čudeći se kako Holbruk nasjeda na takve neistine. Onda je ovaj, mrtav-hladan, pred nas stavio satelitski snimak mosta na Drini, gdje se vidi cisterna koja ulazi u Republiku Srpsku. To je potvrdio istom slikom samo uz spektralnu analizu i ključ za njeno razumjevanje. Ostali smo bez riječi. Holbruk je nastavio tvrdnjom da nije slučajno što nam je pokazao baš ovu sliku. Oni, naravno, znaju za sve što ide prema Republici Srpskoj. Realisti su i razumiju da bi ona bez naše pomoći upala u agoniju, što nikome ne može biti cilj. Oni, dakle, nisu protiv pomoći, uopšte, već da se ona smanji na mjeru koja će imati efekta kod rukovodstva bosanskih Srba. PRITISAK NA - VLAST Sve što sam čuo, ili pročitao o nadmoćnosti američke tehnologije, prikazalo mi se na dlanu. Stoga, sasvim sam siguran da oni imaju sve podatke, snimke i dokaze o švercu cigaretama preko Jadrana, ali da im nije bio ili još uvijek nije cilj da ih iskoriste i zaustave glisere koji su parali Jadran. Na velikoj šahovskoj tabli strateških interesa, teško je shvatiti pravi smisao ovog, sa njihovog stanovišta, sitnog međupoteza. Mnogima od nas, a vjerujem i cijeloj državi, on je ipak mijenjao sudbinu.